"Ljudi moji, je li to moguće?!" povikao je u mikrofon 22. prosinca 1983. popularni sportski komentator Mladen Delić na samom završetku televizijskog prijenosa nogometne utakmice Jugoslavija – Bugarska (3:2) u Splitu. Bilo je to biti ili ne biti. U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo Jugoslaviji je trebala pobjeda, a do posljednjih sekundi rezultat je bio neriješen, 2:2. Tada je pao odlučujući gol, koji je izazvao delirij oduševljenja i Delićev nezaboravni poklik. U prvom trenutku Mladen Delić nije znao tko je strijelac pa je s nevjericom u eter govorio "Radanović, Radanović". Potom je pitao nekog sa strane tko je postigao pogodak i kada je dobio potvrdu, još je samo jednom rekao – Radanović.
– Taj pogodak i Delićev komentar obilježio je moju karijeru. Premda mislim da je bilo još velikih trenutaka. Ali, ta se snimka vrtjela danima nakon te utakmice, a vrti se i dan-danas. Ne postoji čovjek koji barem jednom nije čuo te čuvene rečenice. Kada sam prvi put vidio tu snimku, bilo mi je malo i smiješno. Bila je to utakmica s tisuću emocija. Našao sam se u pravom trenutku na pravom mjestu. Kada je Zlatko Vujović prošao po lijevoj strani, krenuo sam prema naprijed, on je nabacio i ostalo je povijest. Utakmica je bila važna, ali bilo je važnijih, većih i značajnijih u mojoj karijeri. Stjecanjem okolnosti je, međutim, proslavila i sjajnog Delića i mene. Premda bi pogrešno bilo reći da je slučajnost, možda uz mali postotak. Delić je kao komentator bio na vrhuncu karijere, povjerena mu je uloga, a ja sam s druge strane riskirao i napustio obrambeni prostor da bih se našao na pravom mjestu nakon ubacivanja Zlatka Vujovića. Sjajan i emotivno važan gol, sjajan komentar, utakmica prepuna naboja i važnosti jer je samo pobjeda vodila na Europsko prvenstvo. Sve se poklopilo, ali niti je slučajno Delić bio komentator, niti ja u prvih 11. To je trebalo zaslužiti u nevjerojatnoj konkurenciji.
Je li bugarski tandem napadača Mladenov – Iskrenov zaista bio toliko brz i neuhvatljiv, kako je izgledalo na televiziji, ili ste kao reprezentacija taktički podbacili?
– I jedno i drugo. Obje ekipe na Poljudu su jurišale bez plana, kao grogirani boksači koji traže izlaz nokautom. A koliko je taj tandem napadača i brz i kvalitetan, potvrdio je u sljedećim kvalifikacijama kada je izbacio Francusku. Nas su tada spasile sjajne obrane Zorana Simovića, moj rizik da izađem naprijed i pogodim. Da nisam, bio bih možda tragičar. Ali, moju karijeru je obilježilo to priključivanje napadu kada osjetim prostor, usprkos taktičkim zahtjevima trenera tog vremena koji na to nisu baš blagonaklono gledali. Bilo je kritika, jer sam štoper, ali sam prvi tada igrao kao sadašnji moderni centralni bekovi. Zbog te želje da izađem bilo je utakmica, čak u Partizanu, gdje bih dobio ulogu napadača, zadnjeg veznog, ali ja sam bio štoper.
Medalja u muzeju
Ako vam je pogodak protiv Bugarske najdraži, sjećate li se još nekoga pogotka koji vam je bio posebno drag?
– Sjećam se drugog najdražeg pogotka, sigurno. Moj drugi najdraži pogodak, iako ne mogu reći da je bio toliko drag i da sam mu se radovao, jer sam ga dao u specifičnim uvjetima, bio je onaj koji sam postigao nakon što je poginuo naš prijatelj Dragan Mance. Odgođeno je bilo prvenstveno kolo, pa je bilo dogovoreno da igrač koji prvi postigne gol protrči terenom onako kako je Mance protrčavao i na koljenima završavao slavlje. Bila je to moja ideja jer sam bio kapetan, i ne znajući da će sve to pasti na mene. Igrali smo dosta tešku utakmicu protiv Prištine i desilo se da baš pred kraj, mislim da je vrijeme bilo na izmaku, dam gol. Protrčao sam kao Mance i završio na koljenima. Bio je to jedini gol nakon kojeg sam plakao.
Europsko prvenstvo 1984. godine?
– Otišli smo na Europsko prvenstvo u Francusku, ali tamo se baš nismo proslavili. Izgubili smo sve tri utakmice u skupini. Nakon debakla od Belgije (0:2), a posebno od Danske (0:5), najbolje smo odigrali protiv domaćina, Francuske (2:3). Opet, ne treba zaboraviti da je velik uspjeh bilo otići na Europsko prvenstvo jer je u to vrijeme samo osam reprezentacija igralo na završnom turniru – rekao je Ljubomir Radanović.
Po čemu pamtite to Europsko prvenstvo?
– Po Platiniju, koji je postigao rekordan broj pogodaka i s Francuskom osvojio naslov. Nevjerojatan igrač. Definitivno najbolji protiv kojeg sam igrao. Možda zato što je promijenio igru, jer su se kreatori i veliki znalci prije njega uglavnom na to oslanjali, a on nije prestajao trčati. Uza sve ostale kvalitete, naravno. Stalna promjena pozicije, neprestano kretanje, nepredvidljivost, savršena tehnika... Zato je i bio tako briljantan u Seriji A i davao pogotke s lakoćom.
A tko vam se svidio od vaših suigrača?
– Bilo je zaista teških suparnika, ali smo se pripremali za svakog. Ipak sam više volio igre u reprezentaciji, kada ne morate "ratovati" protiv Sušića, Vujovića, Mlinarića, Zajeca, Piksija... Samo mala pogreška i od njih ste kažnjeni. Najtalentiraniji i najinteresantniji igrač po meni je Dejan Savićević. Da ne govorimo o najboljem, jer ne bih zbog različitih mjerila i kriterija, poput broja i značaja trofeja – kaže Radanović.
Za Jugoslaviju ste imali čak 34 nastupa i postigli tri pogotka?
– Bilo je tu puno više utakmica, samo 23 u olimpijskom ciklusu završenim pobjedom nad Italijom 2:1 u susretu za broncu na Igrama u Los Angelesu. Igrali smo fantastično, kao 5:2 protiv Njemačke pred 100 tisuća gledatelja, a ja sam bio strijelac. U polufinalu smo s dva igrača manje pokleknuli pred Francuzima, nakon 2:2 u regularnom dijelu. Sjajna su ta sjećanja i te igre, koje su nas vezale za cijeli život. Tako da sam se jako loše osjećao kada sam čuo da je Marko Elsner podlegao bolesti, nakon svih tih ratova u "vječnim derbijima", ali i zajedničkim igrama. Zajedno smo priključeni mladoj reprezentaciji da pomognemo kao dvojica starijih od 23 godine, pa smo se družili i u Nici nekoliko mjeseci kada sam potpisao, a on je odlazio. Nikada ne propustim priliku da posjetim selekcije iz bivše Jugoslavije kada gostuju u Belgiji, poželim im sreću, pozdravim se sa starim prijateljima. A bilo je zaista puno velikih igrača, zvijezda u svakom prvoligašu. Piksi, Pape Sušić, Mlinarić, Zlatko Vujović, Zajec, Katanec, Baždarević, Milko Đurovski, Aca Trifunović, Nenad Stojković... Ma, predugačak je popis, toliko je bilo kvalitete da je bilo utakmica u mom Partizanu na kojima su čak četvorica državnih reprezentativaca bila rezerve. Sjećam se da su na klupi istovremeno bili Zvonko Živković, Zvonko Varga, Dževad Prekazi...
Gdje je danas olimpijska medalja?
– Dugo je bila negdje u zapećku, a onda se dogodila lijepa izložba sportskih rekvizita u Cetinju i onda sam je poklonio muzeju, kao i neke druge medalje, trenirke, dresove. Čak sam im poklonio i odijelo sa svečanog otvorenja Igara.
Nogometnu karijeru počeli ste u Lovćenu iz Cetinja.
– U seniorskoj momčadi igrao sam na svim pozicijama. Čak sam na jednoj utakmici, protiv Teteksa, stao između vratnica. U Lovćenu sam počeo sanjati o velikoj nogometnoj karijeri bez obzira na to što je klub igrao u drugoj ligi. Supruzi, tadašnjoj djevojci Svetlani, znao sam govoriti: "Vidjet ćeš jednog dana kada obučem dres Partizana i reprezentacije Jugoslavije." Naravno, molio sam je da to nikome ne govori da ne ispadnem smiješan.
Žal za SP-om 1990.
Djetinjstvo nije bilo lako?
– Kako lako? Potječem iz radničke obitelji. Otac Gavrilo i mama Branka samo su htjeli sagraditi obiteljsku kuću. Mama je radila u cetinjskom dućanu Varteksa, tata je rano otišao u penziju. Čak sam i ja kao klinac pomagao u fizičkim poslovima radeći na gradnji kuće. Na kraju je kuća završena dok sam još bio u Cetinju i mogu reći da smo pristojno živjeli.
U 21. godini stiže poziv iz Partizana?
– Kakva sreća za mene, ali i za moju obitelj. O tome sam uvijek sanjao. Kada sam otišao na razgovor s čelnicima Partizana, nije mi bio bitan novac, da su mi ponudili bilo što, prihvatio bih. Jedini je uvjet bio da mi klub kupi stan u Beogradu. I tako je i bilo. Moram priznati da mi u početku nije bilo lako. Velik grad, prvi put daleko od kuće, dogodile su se neke ozljede. Počeo sam sumnjati u sebe, počeo sam razmišljati da je moj dolazak bio potpuni promašaj. Često sam bio u bolnici i često sam razmišljao. Onda se dogodila nova sezona i na prvoj pripremnoj utakmici, 1982. godine u Skopju protiv Vardara postižem pogodak za našu pobjedu od 1:0 i od tog trenutka krenulo je sve bolje i bolje. Za Partizan sam igrao sedam godina, bilo je tu nekoliko naslova prvaka Jugoslavije, imali smo sjajnu generaciju, u početku su tu bili Vukotić i Bjeković, poslije Klinčarski, Trifunović, Varga, Stojić...
Jesu li u to vrijeme nogometaši bili popularni, jeste li mogli šetati ulicama a da vas ne zaskoče navijači?
– Bili smo popularni, ali nije to bilo kao danas. Navijači su nas poštovali i poštovali su našu privatnost.
Gdje vam je bilo najljepše igrati?
– Svagdje je bilo lijepo igrati, pogotovo kada pobijediš. Ali, svako je gostovanje bilo teško, bilo da se igra na Maksimiru, Poljudu bilo u Zenici, Tuzli. Ono što je bilo lijepo, to su bili puni stadioni.
Koji vam je trener ostavio najdublji trag?
– Miloš Milutinović. On me uveo u reprezentaciju. Sve pohvale idu i Tomislavu Kaloperoviću, Ivanu Toplaku, Todoru Veselinoviću i Anti Mladiniću.
Čime ste se bavili u slobodno vrijeme?
– Nije ga bilo puno, dvaput dnevno se treniralo, pa se odlazilo u karantenu, pa utakmice vikendom. Još ako ste bili u reprezentaciji... Imao sam kovčeg koji sam stalno imao uza se i samo bih promijenio garderobu i idemo dalje.
Radanovićev put od Lovćena do kapetanske trake u Partizanu, uspjesi s reprezentacijama različitih uzrasta, igre u inozemstvu, uspješan poslovni angažman u Belgiji...
– Jedino žalim što nisam igrao na Mundialu u Italiji 1990. godine. Bio sam u inozemstvu i odmah sam sklonjen s radara jer je naša liga bila jaka i više praćena.
Sigurno ste pratili Hrvatsku na dva svjetska prvenstva na kojima smo bili drugi i treći?
– Naravno. Hrvatska je genijalna reprezentacija. Imate modernog izbornika, a vezni red Hrvatske na čelu s Modrićem i Brozovićem možda je i najbolji u povijesti europskog nogometa. Sjećam se francuskog veznog reda Platini – Giresse – Tigana, ali kada bih morao birati, onda bih prednost dao hrvatskom veznom redu
Danas živite u Belgiji?
– Da, imam tvrtku više od 30 godina i polako idem prema mirovini. Imao sam svoju nogometnu akademiju, ali sam to prebacio nekim drugim ljudima. S belgijskim partnerima imam agenciju. Skauting, putovanja, razgovori... Imam previše obaveza da bih našao vremena da skupim ekipu i odigram nogomet. Puno je lakše naći jednog partnera za tenis. Odigram tenis da bih ostao u formi, na Cetinju, u Budvi, a igrao sam i Rekreativnu tenisku ligu u Podgorici.
>>Članak je izvorno objavljen u studenom 2023.
Koliko jugoslavenstine i zala za bivsom drzavom a mi smo ginuli za slobodnu Hrvatsku. Samo vi zalite. I btw mi Hrvati nismo skakali na gol srboslavije. Vi koji ste skakali vi ste odskakali svoje. Sad mi skacemo na golove Hrvatske u polufinalima i finalima svjetskih prvenstava