Legendarni Mirko Filipović, hrvatski Cro Cop u svojoj se emotivnoj Facebook objavi prisjetio davne 1989. godine. Tada je krenuo u srednju školu, a jedan obiteljski prijatelj organizirao je događaj kojeg će Mirko pamtiti dok je živ. "Hodanje po vatri", manifestacija iz njegove rodne Privlake promijenila mu je život.
Najmlađi od tada prijavljenih tridesetak sudionika, Mirko je prvo bio u meditaciji. Nije mu bilo svejedno kada je trebalo krenuti preko užarenog tla, ali kada je vidio svog oca, shvatio je da nema druge nego poći tim putem. Kako je naveo, ni dan danas Cro Cop ne može vjerovati da je hodao po žaru i prošao bez opeklina.
- Sad se ne sjećam svih detalja ali jedan naš obiteljski prijatelj koji je često putovao po Indiji i tim krajevima nas je pozvao da prisustvujemo ‘hodanju po vatri’ koje je on tada prvi put organizirao i to u mojoj Privlaci. U biti je to hod preko žari koja ostane kad drva izgore. Sjećam se da nas se skupilo oko tridesetak, ja sam bio najmlađi. Došao sam sa svojim roditeljima koje je kao i mene zanimalo o čemu se tu radi. Taman sam u to vrijeme čitao knjigu Arthura Clarka : ‘Misterije svijeta’ i tu je bilo opisano hodanje po vatri! Okupljanje je bilo u dvorištu jedne kuće izvan sela (stanu) oko 9 ujutro i do večeri kad je bilo predviđeno hodanje po vatri smo radili neke vježbe - napisao je Mirko pa dodao:
- Puno toga se i ne mogu sjetiti, ali se sjećam da smo ležali svako na svojoj deci i radili jednu vrstu meditacije i pripreme za hod po vatri. Pamtim da je Ivan( organizator) oko 14-15 zapalio drva koja su bila složena po dužini jedno 6-7 metara, širine oko 1,5 m i visine negdje oko 1,5 m.(sad se detalja ne mogu sjetiti ali bila je ogromna hrpa). I mi nastavimo tu meditaciju, drva se u buktinju pretvorila i nailazi neki lik u bijelom Fići( to pamtim )stane i počne vikati: ‘Ljudi izgoriše vam drva’, a nas tridesetak ležimo sva’ko na svojoj deci i ne reagiramo - naveo je.
- I kad su drva izgorjela ostala je samo hrpa užarenih ostataka tog drveta koju ju Ivan nekakvim grabljama poravnao i formirao stazu cca 7-8 metara širine oko 1,5 metara. I na tu užarenu masu ostataka drveta prvi je krenuo Ivan. Svi smo bili u šoku i gledali ga kako prelazi i kad je prešao samo je krpom nekom prebrisao stopala( da ne bi ostao komadić žari između prstiju). Nakon toga je prešao njegov brat pa moj tata. Mene je bilo užasno strah ali kad sam vidio da je tata prešao i ja sam odlučio preći preko,” pojasnio je Filipović.
- Sjećam se da sam svakom nogom stao u tu užarenu masu punom težinom četiri puta i to nešto sporijom brzinom od običnog hoda. Ako se dobro sjećam mislim da se nakon mene još samo jedna osoba odlučila preći a ostali se nisu usudili. Kako je to moguće ja sebi ni dan danas ne mogu objasniti, kako se nismo gadno ispekli na žari od oko 800 stupnjeva. Objašnjenja kako je to moguće sam čuo puno, ali ni jedno mi ne drži vodu. Znanost tvrdi da je je to jer ‘ stopalo nije dovoljno dugo u kontaktu sa žari’. Ne znam..znam da sam punom težinom stao u tu užarenu masu osam puta i da mi se ništa nije dogodilo. Ne znam da li tko usudi, ali ako je to objašnjenje koje drži vodu onda bi netko tko u to vjeruje trebao uzeti malo žari iz šporeta, peći, kamina, i to užarene mase i stati samo jednom bosim stopalom na to i to punom težinom tijela..pa da vidimo rezultat. U svakom slučaju, ja se to danas ne bih usudio ponoviti, ali ću taj doživljaj pamtiti dok sam živ - zaključio je Filipović.
Hodao si po toplom pepelu.