Dalić je hrvatskoj reprezentaciji dao jednu stvar i to je njegova najveća zasluga

Kultura je vazda bila točka distinkcije između razvijenih i nerazvijenih društava, a stupanj kulturnog razvoja odvaja i danas civilizirani od primitivnog svijeta. Tu točku nije lako dosegnuti, kultura jednog kolektiva sporo se i mukotrpno razvija, ali se i lako gubi. Međutim, jednom kada usvoji kulturu, društvo je definirano i ima veće šanse za uspjeh. Hrvatska nogometna reprezentacija dostigla je visok stupanj kulturološkog razvoja u sportskom segmentu. A uspjeh iz Katara konačna je potvrda toga.

Veličina hrvatskog izbornika Zlatka Dalića ne očituje se samo u pametnom izboru igrača, spretnom vođenju utakmica i taktičkom nadmudrivanju sa suparnikom. Svi vrhunski treneri manje više imaju te vrline, ne bi bili sudionici Svjetskog prvenstva da nije tako. Dalićeva najveća zasluga je u tome što je hrvatskoj nogometnoj vrsti podario kolektivnu svijest. Nije prošlo mnogo vremena od prve utakmice hrvatske reprezentacije – tek tridesetak godina. Stotine igrača s različitim osobnostima i ideološkim preferencijama igrale su u kockastom dresu za to vrijeme, proživjevši pobjede i poraze, pravdu i nepravdu, sreću i nesreću, objektivne i subjektivne okolnosti koje su dovodile do uspjeha ili neuspjeha na sportskom terenu.

Kao čovjek s iznimnom socijalnom i emotivnom inteligencijom, Dalić zna da vrhunski sportski dosezi zahtijevaju puno više od nogometne vještine. Upravo stoga je u svoju momčad, bez obzira na to koje je individue sačinjavaju, utkao iskustvo svih dosadašnjih reprezentativnih vrsta. Kolektivna memorija vatrenih Dalićev je najveći uspjeh. Ne čudi stoga da je osvojenu broncu posvetio Miroslavu Ćiri Blaževiću, autoru prvog nacionalnog nogometnog podviga. Od te generacije do danas Hrvatska je doživjela niz poraza, ali i velikih sportskih podviga. Možda je uspjeh momčadi iz ‘98. bio odjek talenata stasalih u bivšoj državi, ali Blažević je jedini od svih jugoslavenskih trenera postigao takav uspjeh i mentalno ga prenio na buduće generacije.

Današnja vrsta satkana je od svakog djelića te povijesti i pretočena u kulturu reprezentacije. Dalić je od nogometne momčadi stvorio naprednu civilizaciju, kolektiv koji pobjeđuje i kad je najteže. Nekada su to bile velike reprezentacije poput Italije, koja je prolazila grupne faze natjecanja s tri neriješena rezultata, ili Njemačke, koja je pobjeđivala i kad nije igrala dobro. Danas je to Hrvatska, mješavina romanske pragmatičnosti i germanske discipline.

Reprezentacije su svojevrsna ogledala društava koje predstavljaju na svjetskim smotrama. Prema onome što su naši igrači pokazali na Mundijalu – na terenu i izvan njega – Hrvatska može biti ponosna. Ne zbog pobjeda – one su neizostavan dio sporta, kao, uostalom, i porazi – već zbog manifestiranja dostignutog stupnja civilizacijskog napretka.

I doista, ako sagledamo širu sliku, medalja iz Katara samo je točka na i hrvatskog napretka koji se najbolje očituje u činjenici da od Nove godine, ulaskom u schengenski prostor i eurozonu, postajemo dio svjetske elite, koju je dosad, uključujući i članstvo u NATO-u, činilo svega 14 zemalja svijeta.