Mišković: Nijedan klub ne smije biti privatni, to nije socijalizam

Damir Mišković proslavio je u utorak 53. rođendan, isti dan navršilo se šest godina otkako je predsjednik HNK Rijeka. Dugovanja tog kluba kada ga je preuzeo iznosila su oko 57 milijuna kuna i bio je na rubu gašenja. Sada je prvak države.

Prvi je u našem nogometu s obitelji postao većinski vlasnik kluba, jedini je do sada ponudio navijačima mandat na raspolaganje na referendumu, a nakon što je osigurao Rijeci život na osnovi samoodrživosti, okrenuo se novim izazovima.

Ušavši u vodstvo HNS-a, iako je ostao suzdržan pri reizboru Davora Šukera, preuzeo je reformatorsku ulogu, a sada se primio najvećeg zalogaja – udruženi u Opatijsku inicijativu ljudi iz pet loptačkih sportova nastoje progurati novi sustav financiranja sporta u državi uz jednako sustavno kontroliranje tog financiranja.

Odnosno, za početak, uvesti bar nekakav sustav u sport jer više od 25 godina nikakav sustav u njemu ne postoji.

Kako ste došli na ideju da osnujete Opatijsku inicijativu?

- Prije 4-5 mjeseci nazvali su me prijatelji, sportski djelatnici iz rukometnog kluba Zamet, i pitali možemo li donirati 1000 kuna da bi im djeca mogla na utakmicu autobusom. Pitao sam ih zar nemaju tisuću kuna, kako igraju u ligi. Isto mi se dogodilo i s vaterpolskim klubom Primorjem, a ubrzo smo vidjeli kako je “nestao” košarkaški klub Kvarner. Kroz ćakule u Rijeci shvatio sam da su svi na izdisaju, vidio sam da više nema volje kod ljudi koji rade ili volontiraju u sportu. Došli smo na ideju i sjeli zajedno predstavnici tih pet sportova i osmislili model sustavnog financiranja sporta. Ne tvrdim da je savršen, ali na njemu se može raditi.

Mislite li da možete za to dobiti potporu šire zajednice?

- Dobili smo pismenu potporu gotovo svih klubova u saveznim ligama, kao i potporu HOO-a, a imamo i političku potporu većine parlamentarnih stranaka. Vjerujem da hoćemo jer je to dobro za državu i naciju. Kroz sport se djeca odgajaju, uče pobjeđivati i gubiti, a bave se nečim i stvaraju radne navike. Tražimo sustavno financiranje sporta, ali i sustavno kontroliranje novca, a jedna od stavki, posebno bitna, uvođenje je besplatne članarine jer mnogi roditelji danas to više ne mogu pratiti. Tristo kuna za članarinu, tristo za opremu, tristo za put na natjecanje, a gdje je još prehrana... To se mora ukinuti, Opatijska inicijativa kao udruga to mora financirati klubovima da oni više ne moraju “reketariti” roditelje.

Nije li ukidanje članarine i parola “sport za sve” povratak na stari sustav razmišljanja?

- Ne gledam to tako. Sport treba biti dostupan svim građanima, baš kao što su zdravstvo ili školstvo. Nema to veze s prijašnjim sustavima. Mi od sporta možemo dovoljno zarađivati bez članarina. Samo trebamo kontrolirano staviti novac u jedan bazen. Ovih pet sportova obuhvaća 230 tisuća registriranih sportaša u državi, i mislim da nije neostvarivo uprihoditi 200 milijuna eura godišnje da se pokriju svi njihovi troškovi. Ovdje govorimo samo o jednom dijelu iznosa kojeg domaće gospodarstvo posredno ili neposredno uprihodi upravo zahvaljujući sportu i sportskim aktivnostima. Kad se sustav postavi, on automatski obvezuje zapošljavanje trenera i drugih profesionalnih osoba, dovođenje mladih s Kineziološkog i Ekonomskog fakulteta, ljudi zaduženih za financije... Ogroman je potencijal otvaranja radnih mjesta. Izračunali smo da na milijardu i pol uloženog država već u prvoj godini može okrenuti oko 2,5 milijarde kuna. Studije su za to napravljene.

Je li vas u Hrvatskoj zatekla razina nepovjerenja prema sportskoj zajednici i možete li je razumjeti s obzirom na negativna iskustva iz prošlosti, recentne sudske procese i incidentno ponašanje njezinih članova?

- U proteklih šest godina nikad nisam napadao pojedince ili ih negativno komentirao, niti hoću. Idem samo na pozitivu pa to koji put djeluje iracionalno jer su ljudi navikli na negativno. Ako je i bilo nekih stvari, to je problem sustava koji to mora kontrolirati. Moramo krenuti od nule, sa sustavom koji ne dopušta da pogriješimo ni prema javnosti ni prema nama u sportu. Želim pokazati da je moguće nešto dobro napraviti. Ako smo uspjeli u pet godina napraviti sustav iz HNK Rijeke, kluba na aparatima, mislim da s ljudima iz drugih sportova možemo postići i više.

Predstavljate nogometnu zajednicu, ali i grad i regiju pozicioniranu između metropole i juga države. Vjerujete li i dalje da ih možete dovesti za isti stol? Zaustavlja li se ta podjela na odnosu Hajduka i HNS-a?

- Ne gledam samo nogomet. Za Inicijativu smo dobili pismenu podršku većine klubova iz Dalmacije, Slavonije, Istre, Međimurja i drugih dijelova Hrvatske. Sport je za mene igra, zanimacija, emocija, način života... Ovo nam je prilika da se ujedinimo, da izbacimo nesuglasice.

Postoji li na bilo kojoj razini u društvu težnja opstrukciji sporta ili se cijela ta financijska a posljedično i rezultatska kriza dogodila zbog nemara ili ignoriranja novih zakonskih okvira nakon ulaska u EU?

- Kombinacija je to svih tih čimbenika. Svima nam treba da nas netko pokrene, a da pritom shvatimo da nije uvijek neki interes ili osobna korist iza onoga što netko radi. U sportu sam šest godina i mogu govoriti o investiranju u njega. A ono definitivno nije profitabilno u Hrvatskoj. Sport za mene ne može biti privatni. Nijedan klub ne može biti privatni. Vlasnik trenutačno može biti privatnik, ali nijedan sportaš ili čovjek ne može reći “to je moje”! Klub je dio grada i županije, svih navijača i građana.

Jeste li morali uložiti vlastiti novac u sport?

- U Rijeci sam započeo od nule, zajedno s prijateljima uložio sam 25-26 milijuna u kamp i infrastrukturu, znam da se to nikad neće vratiti. Samo godišnje održavanje košta oko milijun i pol eura. Htio sam u HNK Rijeci pokazati da se s relativno skromnim funkcioniranjem, dobrom organizacijom, kontroliranjem financija i s malim novcem za prilike u svijetu nogometa, može postići uspjeh, dići grad na noge i doći do brojke od 500 djece u školi, a krenuli smo s 98. Nismo pijani milijunaši. Zadnje dvije i pol godine pokušavamo funkcionirati po principu koliko zaradiš, toliko ćeš i potrošiti, a to je u sportu jako teško. Uspjeli smo dvije i pol godine, ali to nije ni sustavno ni realno. U Italiji i drugim europskim zemljama klubovi dobiju minimum s kojim mogu normalno završiti sezonu. Ako nađu dodatne sponzore i novac, to im je bonus. Ne tražimo novac da bismo kupili Messija. Zašto bi Sandro Sukno odlazio iz Dubrovnika u Pro Recco ako bi imao samo 20% manju plaću nego u Italiji? Ali ako u Hrvatskoj od onog što dobiva u Italiji dobije samo 20% od svega, onda će otići. Ako studije EU kažu da sport u Hrvatskoj izravno donese 5% prihoda turizmu, a neizravno još 4%, onda bi bio red da se dio tog novca vrati sportu. Ionako će se opet zavrtjeti u Hrvatskoj.

Tko danas zarađuje u nogometu, a tko ne, a trebao bi?

- U klasičnom biznisu najviše zarađuju vlasnici, ali u nogometu to nije slučaj. Tu najviše zarađuju igrači, posrednici-agenti, treneri, radna zajednica, a korist svakako imaju i hotelijeri, kladioničari, auto-prijevoznici i ostale uključene uslužne djelatnosti. U Hrvatskoj i okolnim zemljama apsurd je da se 80% proračuna puni od onoga što klub proda. To je kao da imate kliniku u kojoj morate svake godine sve liječnike prodati da bi ona mogla raditi i sljedeće godine.

Većinski ste vlasnik, no navijači u Rijeci nisu izgubili identifikaciju s klubom. Kako održavate miroljubiv odnos?

- Iskrenošću. U sportu je jako jednostavno. Nema novca. Ali s onim što imate morate biti jako oprezni, dobro ga kontrolirati i dobro trošiti. Ne vidim zašto navijačima, bez obzira na to što sam privatnik, ne bih otkrio koliki je prihod ili rashod u klubu. Jer ako želim od njih da budu dio kluba, ne da komandiraju već da budu s klubom, onda im to moram prikazati tako da razumiju. Mi to radimo svake godine na skupovima na koje dođe 2,5 do tri tisuće navijača. Svatko od njih ima pravo uzeti mikrofon i pitati što ga zanima. I pitaju, primjerice zašto ne mogu na neki ulaz, zašto ulaznica toliko košta... Odgovaramo na sva pitanja, to nam je dužnost.

Ne biste mogli klub voditi u trajnoj konfrontaciji s navijačima?

- Kad navijači budu htjeli da odem, sigurno ga neću voditi niti biti među onima koji će ga voditi. Ako ljudi smatraju da nisam taj, mora doći nova energija. No, dok sam tu, mora postojati sinergija s navijačima i poštivati se hijerarhija.

Do koje je mjere moguće udovoljavati navijačima?

- Navijači imaju pravo pitati što se događa u klubu, imaju pravo navijati ili zviždati ako dobro ne igramo, imaju pravo tražiti drugog vlasnika. Imaju sva prava. Ali ne mogu raditi posao predsjednika. Kao što se ja ne miješam treneru kako će voditi momčad ili tko će igrati. Ili kako će se kositi trava na stadionu. Kritizirati svakako imaju pravo. Navijačima ne određujem što će pjevati. Mislim da je normalno da se ne miješaju u vođenje kluba dok ga vodim po principima koji su dobri za klub.

Ušli ste u vodstvo HNS-a iako ste ostali suzdržani pri Šukerovu reizboru. Možete li toliko mijenjati Kuću nogometa iznutra da bi na kraju mandata njezina novog vodstva građani mogli imati u nju više povjerenja?

- Uh, budemo li morali čekati kraj mandata, onda nismo ništa napravili. Ima stvari koje nisu valjale, ali ponekad se u javnosti i pretjeruje s kritikom. Neke su stvari otišle predaleko. To ne znači da ništa ne valja, ali moramo se modernizirati i otvoriti prema javnosti više nego prije. I na tome radimo. Imamo nekoliko ciljeva do ljeta: riješiti infrastrukturu i terene za Prvu ligu, promijeniti statut tako da je više kandidata na izborima za predsjednika, poboljšati sudačku organizaciju i utvrditi jasan sustav odlučivanja u HNS-u. Ne da ja ili netko drugi sam određuje hoće li trener biti ovaj ili onaj, već da imamo komisije od pet ljudi za određeni dio posla. Tih pet ljudi idu sa stavom trojici direktora, a oni s odlukom predsjedniku na blagoslov. Nedopustivo je, kao dosad, da Izvršni odbor o svemu odlučuje. Imamo stručne komisije i sustav koji mora raditi. Griješit će se, ali tu smo da učimo. Ne smije više biti “zovi šefa za sve”. Moramo se naučiti na novi režim. Neće biti lako.

U što ulažete osim u nogomet?

- Cijeli moj poslovni angažman vezan je za Nigeriju i Afriku gdje živim i radim. A što se tiče donacija, uključio sam se skupa sa sumještanima iz Miškovića i gradom Pagom u projekt izgradnje groblja, crkve i kapelice u Miškovićima. Podići ćemo i muzej obrane Paškog mosta. Upravo su Paški most i Pag bili jedini spoj između sjevera i juga Hrvatske. Ondje sad prolazi više od milijuna i pol turista godišnje, a mnoge od njih zanima naša nedavna povijest i Domovinski rat. Mnogi otočani branili su most, a mi smo gotovo već i zaboravili na te ljude. Objavili smo knjigu o obrani mosta, dužnost nam je da svi znaju što se ondje događalo i što znače one dvije cijevi.

Zašto ste ušli u sve ovo? Prvo u HNK Rijeku, pa u reformiranje HNS-a, sada u Opatijsku inicijativu? Mogli ste uživati na Pagu...

- Da, ali bi mi bilo dosadno. U sport i nogomet ušao sam prvenstveno iz ljubavi prema gradu u kojem sam odrastao i klubu za kojeg navijam. Bio sam u situaciji da mogu pomoći i odmah sam se odazvao na poziv pokojnog Roberta Komena, tadašnjeg predsjednika kluba. U ovih šest godina puno smo toga postigli i ponosan sam na to, a sad pred nama stoje novi izazovi i dosta posla s ciljem da na jednak način pomognemo hrvatskom sportu u cjelini. Uz malo dobre volje i sustavno kontrolirano financiranje hrvatski sport će u narednim godinama imati više djece u klubovima, a time će nam djeca biti zdravija, veselija, produktivnija i pozitivnija, a sportski rezultati bolji. Ovakav sustav predviđa ravnomjeran razvoj sporta u svim sredinama Lijepe naše slijedeći slogan kojeg smo još na početku sezone stavili na naš semafor: “Zajedno smo Hrvatska”. Ranije smo imali samo “Zajedno smo Rijeka”. U Rijeku sam ušao jer su mi tadašnji čelnici objasnili da propada i bankrotira na svakom mjestu - rekao je Damir Mišković.