Dan kada je Zvone Boban zabio najvažniji penal u karijeri: 'Bio sam ogorčen, nisam želio u Beograd'

Na današnji dan, 25. listopada 1987. godine, dakle prije točno 37 godina, u Santiago de Chileu dogodio jedan od najvećih uspjeha u povijesti jugoslavenskoga nogometa, a u kojemu su najznačajnije uloge imali Hrvati. Toga dana na Nacionalnome stadionu u Santiagu pred 67 tisuća gledatelja jugoslavenska reprezentacija do 20 godina u finalu Svjetskog prvenstva U-20 svladala je selekciju SR Njemačke sa 6:5 nakon izvođenja jedanaesteraca. Nakon 120 minuta bilo je 1:1 - strijelac za Jugoslaviju bio je Zvone Boban u 85. minuti (a izjednačio Witeczek iz 11-erca u 87.) – a potom su svi Jugoslaveni realizirali jedanaesterce, Pavličić, Šuker, Brnović, Zirojević i Boban, dok je vratar Jugoslavije Leković obranio šut Witeczeka.

Tako je tog 25. listopada Zvone Boban realizirao najvažniji penal u svojoj karijeri i burno ga proslavio. Zanimljivo, momčad legendarnoga izbornika, našega Triljanina Mirka Jozića, nastupila je u finalu Svjetskog prvenstva bez Igora Štimca i Roberta Prosinečkog, koji su bili suspendirani zbog kartona. Zavirili smo u Večernjakovu arhivu i pronašli izvješće s finalne utakmice objavljeno 28. listopada 1987. godine. Večernji list na primjer citira Stojana Protića, nekada novinara beogradske Ekspres politike, a za vrijeme SP-a u Čileu šefa tamošnjega Fifinoga press centra. Pod naslovom 'Zvonimiru Bobanu desetka' u nastavku teksta citira se Protićeva izjava:

- To je zapravo čudo kako je taj mladić u najvažnijoj utakmici dao najbolju partiju. Ne sjećam se kad sam u svojoj novinarskoj karijeri nekom igraču dao desetku. Bila je to igra, ne pretjerujem, koja se ponavlja svakih deset, ili više godina. Zvonimir Boban na Svjetskom prvenstvu u Čileu osvojio je Srebrnu loptu, Zlatna je pripala Robertu Prosinečkom, a Davor Šuker sa šest pogodaka bio je drugi strijelac turnira, iza Nijemca Witeczeka. Večernjakov izvjestitelj iz Čilea, pokojni Luka Tripković, u jednom štiklecu nakon finala napisao je kako je po mnogima najbolji igrač turnira bio Dubravko Pavličić, na žalost pokojni reprezentativac. Tripković o Dudi piše:

- Miran i staložen izvan igrališta, za razliku od nekih drugih, on niti jednom nije iskoristio slobodno vrijeme za provod, nego je s knjigom u ruci ostao u hotelu Carrera. Bio je i izvanredan 'kočničar' bilo kakvoga iznenađenja u obrani. Pavličić nije čovjek koji se žali, to nije učinio ni nakon utakmice s Njemačkom DR, kada su mu izbijena dva prednja zuba, nego je, tek kad su drugi to uočili, otišao zubaru, Anki Sapunar, čiji su roditelji s Visa – napisao je Tripković.

VEZANI ČLANCI:

Mirko Jozić, danas 84-godišnjak, već godinama je u medijskoj ilegali. Povukao se sa scene, ne daje intervju, najviše zbog strahovitoga pritiska novinara iz Čilea. Prije dvanaest godina, na 25. godišnjicu osvajanja svjetske titule, u intervjuu za Večernji list evocirao je uspomene iz Čilea. Evo nekih njegovih citata:

- Ta je reprezentacija bila je ružno pače u Savezu, nikoga nije zanimala, osim Miljanića i Antu Pavlovića. Politika je na sve načine pokušavala zapriječiti odlazak reprezentacije u Čile. Ustao je Savez boraca Beograda prosvjedujući protiv odlaska jugoslavenske reprezentacije na, kako su rekli, Pinochetovo stratište - nacionalni stadion u Santiagu. A poslije toga slijedio je “odstrel” mojih igrača, jedan po jedan bili su pozivani u JNA: Žitnjak, Babunski, Đorđević, Florjančič, Komljenović, na kraju i Nedeljković iz OFK Beograda. Tada mi je puknuo film, rekao sam Miljaniću: “Pozovu li mi još jednoga u vojsku, idem odmah i ja u rezervu!”. Pokojni Siniša Mihajlović u svojoj autobiografiji tvrdi da ste ga izostavili s popisa jer nije popustio vašem ultimatumu: “Potpiši za Dinamo ili ne ideš u Čile.”

- Zašto bih ja postavljao ultimatum Mihajloviću? Zašto onda nisam uvjetovao Mijatoviću da će ići u Čile ako potpiše za Hajduk, s kojim je tada pregovarao? Mihajlović, tada igrač Borova, u Čile nije išao jer je liječnička ekipa ustvrdila da je ozlijeđen, čini mi se da su u pitanju bile prepone - kazao je Jozić, pa dodao i ovo:

- Bio sam toliko ogorčen odnosom Saveza, medija i politike prema nama da gotovo nisam želio otići u Beograd na doček. Prvo smo sletjeli u Zagreb i već sam htio izići iz aviona, ali su me nagovorili. A već drugi dan vratio sam se u Zagreb.
U Čileu se, istaknuo je Jozić, nije dogodio ni najmanji incident, iako su dvojica igrača jednom prešla granicu. Nagađalo se kako su to bili Štimac i Boban.

VEZANI ČLANCI:

- Uoči polufinala s DDR-om ostali su sat vremena dulje vani i član stožera to mi je dojavio. Naravno da ih se nisam želio odreći, ali sam se pravio kao da sam jako ljutit, pa sam im naredio da skinu trenirke i obuku civilna odijela. Ali, stožer me ipak molio da ih ne šaljem doma, što mi je sjajno leglo. Na sastanku uoči DDR-a, njih dvojica su u zadnjem redu, u civilkama, bez nade da će igrati, a ja kažem: “Ti, Štimac, čuvaš Sammera, a ti, Zvone, igraš po desnoj strani!”. Štimac je na toj utakmici zabio prvi gol...
Jugoslaveni su na putu do titule u grupnoj fazi svladali Čile s 4:2, Australiju 4:0, Togo 4:1, zatim u četvrtfinalu Brazil s 2:1, u polufinalu DR Njemačku s 2:1, te u finalu SR Njemačku sa 6:5. Robert Prosinečki bio je dobitnik Zlatne lopte – trofeja na najboljeg mladog igrača svijeta, Zvone Boban Srebrna lopta, a Davor Šuker sa 6 pogodaka Srebrna kopačka, odnosno drugi strijelac turnira.

Za Jugoslaviju su u finalu SP-a nastupili: Leković (Budućnost Podgorica), Pavličić (Dinamo), Janković (C. zvezda), Petrić (Partizan), Jarni (Hajduk), Pavlović (Željezničar), Škorić (Vojvodina), B. Brnović (Budućnost Podgorica), Boban (Dinamo), Mijucić (Vojvodina), Šuker (Osijek), te strijelac iz penala Zirojević (Sutjeska Nikšić). Od Hrvata 1987. u Čileu je bio i pričuvni vratar Tomislav Piplica, tada vratar bugojanske Iskre.