Ana Jelušić Black, druga najveća skijašica koju smo imali, odlično se snalazi u ulozi promotorice sljemenske utrke jer je elokventna, socijalno okretna, a u prilog joj ide i ugodna pojavnost.
– Taj dan, u siječnju 2007. godine, na Sljemenu mi se sve posložilo, ugođaj, publika, moj bioritam... Bila je to prva sezona bez Janice i ljudi su se pitali što će biti s hrvatskim skijanjem bez nje i baš u takvom trenutku ja sam odvezla svoju najbolju utrku.
Utrke Svjetskog kupa na Zagrebačkoj gori Ana je vozila sedam puta. Nakon drugog mjesta, imala je i jedno deveto i dva jedanaesta, a bila je i 16. i 25., dok 2008. nije završila prvu vožnju.
– Izletjela sam na prvoj vendi iza filtera. Sjećam se i upitnika nad glavom kada sam vidjela da sljedećih vrata više nema.
Sljeme te povuče 110 posto
S obzirom na to da Janica, baš kao ni Ivica, nije uspjela pobijediti na Sljemenu, može li domaći teren biti i psihološki sputavajući?
– Na takvoj utrci ti sam sebe pokušavaš pogurati više i dalje nego što je to realno i to ti se može i obiti o glavu. Jedne mi je godine to išlo u korist, a sljedeće nije.
Koliko takva utrka znači za naše mlade skijaše?
– Znam koliko je teško probiti tu barijeru top 30. Ne samo po brojkama nego i mentalno znati da si dovoljno dobar skijaš, da tamo pripadaš. Ta domaća publika i atmosfera koju oni stvore povuče te da ideš sa 100 posto, a tu se uvijek nađe još i onih 10 posto energije, fokusa i želje za koje ne znaš da si uopće imao.
Kada je na Sljemenu vožena prva utrka Svjetskog kupa, premda 18-godišnjakinja, Ana je već bila afirmirana skijašica:
– Ja na Sljeme nisam dolazila tek po koji bod, već po veliki rezultat, što se u trećem izdanju te utrke i dogodilo. A još nekoliko godina prije činilo mi se nestvarnim da će se na brdu na kojem sam vozila dječje utrke voziti Svjetski kup. Napraviti takvo što iako nemaš povijest organizacije takvih natjecanja čisto je čudo, no ono se dogodilo u trenutku kada je Hrvatska imala tri skijašice u top 10 i obitelj Kostelić kao najjaču pogonsku snagu te ideje. Onda smo shvatili sljedeće: ako neki skijaši iz Zagreba i Rijeke mogu biti ravnopravni sa svjetskom konkurencijom, zašto onda Zagreb ne bi bio ravnopravan organizator tradicionalnim organizatorima.
Jučer proslavila 31. rođendan
Ana je, nažalost prerano, svoju karijeru zaokružila s dva postolja u Svjetskom kupu i 17 plasmana u top 10, sa 7. mjestom u ukupnom poretku slaloma, sa statusom najmlađe olimpijke za ZOI u Salt Lake Cityju, s 4. mjestom na Svjetskom prvenstvu...
– To je bolna točka. Čak mi je manje žao zbog propuštene pobjede na Sljemenu nego propuštenog 3. mjesta na SP-u jer sam u toj utrci imala i najbolju drugu vožnju i ostala kratka za par stotinki.
Sugovornica koja je jučer proslavila 31. rođendan ističe da su joj sjećanja na karijeru svježa.
– Jake su to bile emocije da ne bi ostavile traga. Nakon što sam zbog astme u sezoni 2010./2011. imala dosta problema, shvatila sam da kod mene postoji blokada i da me strah posljedica pa kao borac, koji nije vičan kalkulacijama, tako dalje nisam htjela.
Završiti karijeru sa samo 24 godine nije bilo lako jer je uslijedila tranzicija u “svjetovni” život, a to je nešto o čemu danas Ana nastupa i kao govornica u nekim prigodama za koje je angažira MOO.
– Kada si toliko posvećen sportu – a ja sam s dvije stala na skije i trenirati počela s pet – i kada dobro ne poznaješ ništa drugo izvan tog svijeta, onda prijelaz nije lak. Ti naprosto ne znaš tko si ti izvan konteksta svog sporta, kako će se tvoje tijelo osjećati bez osam sati treninga dnevno...
Zato i nije odmah proglasila kraj karijere, nego je “uzela godinu dana pauze”, baš kao što su učinile i Janica Kostelić i Tina Maze i s te se pauze nikad nisu vratile.
– U tih godinu dana daš si vremena da se upoznaš s novim ljudima oko sebe i s onim što ćeš biti nakon karijere. Shvatiš što postoji nakon kraja i je li to dovoljno privlačno da bi rekao dosta.
U idućih sedam godina Ana je ulagala u svoje obrazovanje pa je završila i poslovnu akademiju u Rijeci i stekla znanja i vještine zahvaljujući kojima je već radila i za FIS i MOO. U međuvremenu u Kanađaninu Travisu Blacku srela je srodnu dušu te s njime svila obiteljsko gnijezdo u Lausanneu.
– Baza mi je Lausanne, no i dalje sam vezana za Rijeku i Zagreb. Travis radi kao sportski menadžer u jednoj hotelijerskoj školi u Lausanneu, a ja sam “freelancer” koji trenutačno radi za proizvođača skija Salomon, ali i za Hrvatski skijaški savez, povremeno za MOO...
Lopovi iz HOO angažiraju ovakve polusportše bez ikakvih uspjeha i postignuća u karijeri, a nema novca za natjecanja mladih ekipa iz raznih sportova