'Bit ću ponosan na vratima, ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kada slušaš himnu'

Znate li što je zajedničko Ikeru Casillasu, Victoru Valdesu, Sergiu Romeru, Peteru Cechu, Hugu Llorisu, Marcu Ameliji, Steveu Mandandi i Martinu Stekelenburgu... Da, sve su to vrhunski vratari, najvišeg svjetskog ranga, to je lako pogoditi. Ali, svi oni su u posljednje tri godine i koji mjesec više spominjani kao novi vratari Monaca. Monte Carlo jedna je od najpoželjnijih svjetskih destinacija, Monaco je klub koji drži milijarder Dmitrij Ribolovljev i ne štedi milijune... Svi bi tamo gdje vlada 30–godišnji Zadranin Danijel Subašić. – Ne opterećujem se što piše i tko sve dolazi, moj zadatak je raditi, trenirati i biti što bolji – papagajski nam je ponavljao Subašić svaki put kad bismo mu podastrli novog vratarskog velikana, koji bi ga trebao zamijeniti. Recimo, taj Romero. Argentinac je branio finale Svjetskog prvenstva u Brazilu, držao leđa Messiju i društvu, a u Monacu je u leđa gledao Subašiću. Osmijeh kod Sube, tako ga zovu prijatelji, gotovo da je zarazan, nikada se nije razbacivao velikim riječima, uvijek je bio bez daška prepotencije, nekakve bahatosti. Tako jednostavnog tipa rijetko kada ćete susresti među zvijezdama. A Subašić je baš to, nogometa zvijezda. Trenutačno je u statusu "superstara", postao je europski hit vratar, o našem reprezentativcu bruje mediji na kontinentu, njegova vrijednost raste iz minute u minutu i trenutačno je na nekih pet milijuna eura. Napadači Arsenala hvatali su se za glavu, Olivier Giroud, nakon što mu je Subašić skinuo "zicer" i tako omogućio Monacu ulazak u četvrtfinale Lige prvaka, tek je procijedio "ovaj je sjajan". Subašić je samo slegnuo ramenima na te Girourdove riječi.

– Skočio sam kao moja mačka. Već ga zamišljamo kako u svom luksuznom stanu u Monte Carlu skače za svojim mačkama, on i djevojka mu Antonia imaju dvije, jedna se zove Bili, valjda po Hajduku iz kojeg je lansiran prema orbiti. Kakvi su dani iza tog 30–godišnjeg Zadranina, nešto nevjerojatno. Kako brani u samom je vrhu euro nogometa, svi traže neku njegovu tajnu. A ona se krije tamo negdje u starom kamenolomu Ortelli, u brdima iznad Monte Carla u kojem je sada top naš knez Danijel. – U brdima sam preko tjedna, a signal je očajan – puno puta nam je uzvraćao porukama. Da, tamo u kampu Monaca, u tom kamenolomu usred kojeg su napravljeni nogometni tereni krije se Subašićeva tajna. Andre Amitrano, trener Monacovih vratara, svakodnevno ga ubija, razbija, izmišlja vježbe. Nedavno je objavljen video u kojem Subašić mora braniti udarce teniskom lopticom. – Zovem ga tata, "papa". Za svaku utakmicu me pripremi, otkrije tajne protivnika, kaže mi gdje koji igrač šutira, kako izvodi kornere. "Papa" sve zna o svakome – biranim će riječima Subašić o svom treneru. Sada je sve lijepo, kako i ne bi bilo. Ali, put kojim je kročio Subašić nikada ne zaboravlja. Počeo je u svom Zadru. – Što ja znam, imao sam deset, jedanaest godina. Došao sam na trening, vidio igrače, meni se činilo bolje biti golman. Trener me pitao zašto želim biti golman, a ja sam mu jednostavno odgovorio želim braniti. Imam ljubav prema branjenu. Velika je to odgovornost, nitko te ne može spasiti, nema nikoga tko će te spašavati. Ako pogriješiš, nema popravka – ispričao je Subašić o svojim počecima.

Nogomet je svakako moj izbor. Da nisam golman, onda bih bio napadač. Igraš u napadu, daješ golove, to je nekako opušteno

Ni kao dječarac nije imao dvojbi.

– Nogomet je svakako moj izbor. Da nisam golman, onda bih bio napadač. Igraš u napadu, daješ golove, to je nekako opušteno – smije se Suba.

Tamo u Zadru, kad je bio klinac, svega je bilo. Reno Sinovčić, tadašnji mecena kluba iz Stanova, silno je želio njegov potpis na ugovor, u jednom trenutku Subašić je otišao i na policiju prijaviti prijetnje, pa je bio i na ledu, ali ubrzo su svi nesporazumi izglađeni. U Zadru je došao do mlade reprezentacije, u ljeto 2008. godine prešao u Hajduk, igrao Europsku ligu, osvojio Kup Hrvatske pod Stankom Poklepovićem. Bio je nadomak titule prvaka pod trenerskom palicom Ante Miše, ali pogodak Pavličića iz Cibalije u finišu utakmice u Vinkovcima te 2009. godine zaustavio je bijeli san. – Pogodio je pauka u jaja – zorno je Subašić tada objasnio Pavličićev gol u rašlje. U siječnju 2012. krenuo je prema Monacu. Sasvim slučajno je završio u drugoligašu, kojem je prijetilo ispadanje. Ruski milijarder polako je ulazio u klub, slagao momčad za velike stvari, a prva želja mu je bio Stipe Pletikosa. Međutim, tadašnjem prvom vrataru reprezentaciju nije se baš išlo u drugu ligu, ali je Pletikosa pokazao veličinu. – Uzmite Subašić, garantiram za njega, pravi je vratar – rekao je Pletikosa sportskom direktoru Monaca. Za milijun eura Subašić je stigao u Kneževinu i tada je sve počelo. – Pletikosa je za mene Bog, njegova preporuka okrenula mi je karijeru. To mu nikada neću zaboraviti – govorio je kasnije Subašić. Tako je i bilo, Pletikosi je bio najveća podrška. Strpljivo mu je gledao u leđa na vratima reprezentacije. Bilo je puno onih, koji su uoči SP–a u Brazilu tražili da Subašić zamijeni Pletikosu, jer se već tada vidjelo da je u boljoj formi.

– Tko sam ja da govorim s Pletikosi, instituciji reprezentacije. Neka brani koliko god želi, moje vrijeme će doći ili neće doći, bit će kako bude suđeno – govorio je tada Subašić. Takav stav mu se vratio, Brazil je prošao, Pletikosa se oprostio od reprezentacije, a Subašić je postao prvi vratar Hrvatske, ponajbolji vratar Lige prvaka. A još u rujnu je snivao. – Samo da mi je braniti u Ligi prvaka, to je moj san. I ne da ga je ostvario, još uvijek ga sanja. Pitanje je gdje će se zaustaviti.

Ispod dresa je uvijek majica s likom Hrvoja Čustića, tragično preminulog nogometaša Zadra, mladića s kojim je Subašić odrastao. Ta generacija u kojoj je bio i Luka Modrić iznimno je bila vezana.

– Majicu s njegovim likom nosit ću cijelu karijeru, Čusta nikad neće biti zaboravljen – objašnjavao je Subašić.

U Monacu živi duh Zadra, svojevrsna kolonija s Kalelarge. O Dadi Prši i njegovom značaju u Monacu suvišno je pričati, njegove igre su opjevane, klupska je legenda. – Poseban je, njegova karijera je bila tako teška. Pričamo o nogometu, o čemu bismo drugom – kazat će Subašić. Kod Subašića je izrazit osjećaj pripadnosti, prijateljstva. Sličica o Jerku Mikuliću, njegovom fizioterapeutu zorno prikazuje kakav duh živi u tom vrataru. Naime, Mikulić je s njim još iz dana u Hajduku, sada je u Monacu, brine se o Subašiću, koji ga je zaposlio i u omladinskoj školi kluba. Svojevremeno je Mikulić bio ponajbolji igrač Zadra, ostvario je i transfer u Karpaty iz Lavova u Ukrajini, ali u duelu s Brazilcem Brandaom iz Srnina Šahtara zaradio je tešku ozljedu koljena i prekinuo karijeru. Ostao je u nogometu radeći kao fizioterapeut. Subašić mu je još u Zadru obećao da će ga povesti u inozemstvo ako bilo kada ostvari transfer. Mikulić mu nije baš vjerovao, pa tko bi mu to i povjerovao, ali kada je naš vratar krenuo prema Monacu pozvao je i Jerka sa sobom. Osim tog svog dobrog duha Subašić ima i svoje osebujnosti. Rijetko se koji vratar može pohvaliti da je zabio gol iz slobodnog udarca, bilo je to u svibnju 2012. kada je Monaco još bio u drugoj ligi. Trener kluba iz Kneževine bio je Marco Simone. – Ne događa se to svaki dan. Na treningu smo šutirali slobodne udarce, moji suigrači nisu ništa mogli pogoditi. A ja namjestio loptu i od tri udarca dva su završila u mreži. Trener Simone pitao me mogu li to ponoviti na utakmici, rekao sam ga mogu – govorio je o Subašić o trenutku kada je posao hrvatski Chilavert (paragvajski vratar koji je kao od šale zabijao golove iz slobodnih udaraca, nap. a.). Posebno poglavlje u Subašićevoj karijeri su dresovi. U kući, naravno on to neće tako objasniti, ima mini muzej svojih dresova i rukavica, koji su obješeni na zidu. Ne svih, već onih koji su mu u sjećanju. Voli žive, kričave boje, u Zadru je branio u ružičastom dresu, a kada je za Hajduk branio u žutom dresu i crvenim gaćicama za sebe je rekao da izgleda kao kanarinac. Za Hajduk je obožavao braniti u onom legendarnom "mornarskom" dresu, s plavo–bijelim prugama. Ima dresova koje odmah stavlja u povijest. Jednom je braneći u crnom dresu primio gol s trideset metara i sutradan ga poklonio prijatelju. Više nikada nije branio u crnom. Sve što mu se sada događa, a put je posut cvijećem, Subašić je zaslužio. Uostalom, o kakvom je tipu riječ jasno kazuje ono što je izrekao kada je postao prvi vratar reprezentacije Hrvatske. – Bit ću ponosan na vratima, ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj kada slušaš himnu. Za mene nema opterećenja, uvijek je isto, važno je zdravlje i kvalitetan rad. Kada se pošteno odnosiš prema poslu, onda ti se sve vrati.

>> Spasitelj Subašić osvojio francuske i britanske medije! Giroud: Bio je sjajan