Na premijeru filma “Uvik isto”, dokumentarca o sebi i svojoj obitelji, Dario Šarić stigao je, a da nije pogledao ovaj zanimljiv uradak Slavice Šnur.
– Htio sam doći na pretpremijeru i ne znati što očekivati, ipak u nadi da nisu uhvaćeni neki ludi kadrovi.
No “ludih” kadrova je bilo, ali ne na način da bi to trebalo naljutiti Darija. Štoviše, djelovao je zadovoljnim.
– Ovo je jedna sasvim drukčija priča od sportske. Bio sam nervozan zbog snimanja, no sada mi je drago što je takvo što snimljeno i što smo uspjeli uz dogovor preko jednog obiteljskog prijatelja. To je mali film o jednoj običnoj obitelji koja je i unatoč mojim sportskim uspjesima ostala ista. Eto, recimo, moj otac i dalje meni ne dopušta da mu kupim automobil. To bi njemu bilo ispod časti.
I doista, ponosni tata Predrag i dalje vozi automobil star deset godina jer je valjda procijenio da mu bolji i ne treba s obzirom na to da je više u svojem kamionu (ima autoprijevozničku tvrtku “Šiši”) nego u automobilu.
Pritiskali ga u klubu
– Ja i dalje vozim automobil star deset godina, mene ne zanimaju Mercedesi ni šminkerska odijela. Mi i dalje iznajmljujemo apartmane kao i prije i nismo se nimalo promijenili. Mnogi bi na mom mjestu poletjeli za sinom u Ameriku, a meni se tamo ne ide. Doduše, to je dijelom i zbog straha od letenja. Nakon 20 godina igračke karijere i bezbrojnih letova valjda mi se usadio neki strah.
Za razliku od oca, sin se letenja ne boji jer, da je drugačije, on i ne bi mogao biti NBA igrač s obzirom na najmanje 40-ak avionskih letova u sezoni. No Dario se raduje sezoni koja dolazi, svojoj trećoj u dresu Sixersa.
– S obzirom na to da se LeBron James preselio u Zapadnu konferenciju, nama bi na Istoku sada moglo biti malo lakše, no još su uvijek tu vrlo jaki Toronto i Boston koji će nam biti glavni konkurenti za vrh Istoka, pri čemu ne treba zanemariti ni snagu Indiane i Milwaukeeja. To je NBA, nema tamo utakmica kroz koje ćete protrčkarati.
U Philadelphiji nisu baš sretni što je Dario odlučio igrati za reprezentaciju ovog rujna.
– Nedavno sam se zatekao u čudnoj situaciji jer dosad smo uvijek o svemu otvoreno razgovarali. Pritiskali su me, nismo se dobro razumjeli, no na kraju smo sve izgladili. Uspio sam se izboriti da dođem malo kasnije. Moje NBA pripreme počinju 21. rujna, a ja ću od reprezentativnih obveza biti slobodan tek 18. rujna pa se neću prije priprema uopće stići upoznati s novim suigračima. To je izvjestan rizik, no to je neka odluka nas NBA igrača koji smo odlučili pomoći Hrvatskoj da se plasira na SP. A nadam se da ću ja u klubu sve pohvatati do 16. listopada kada igramo prvu utakmicu.
Ne razumiju vlasnici njegova kluba kakve Dario ima porive kada je u pitanju hrvatska reprezentacija jer oni sve gledaju kroz novac i vlastiti interes.
– Meni je ta naša reprezentacija kao nekakav trn u tabanu. Mi Hrvati dosta dobro prolazimo u mlađim uzrastima, a onda u seniorima nastanu problemi, a ja bih tako htio i sa seniorskom reprezentacijom nešto napraviti. I zato sam spreman igrati i u drugom ovoljetnom Fibinu prozoru u kojem su NBA igrači dostupni jer nas čekaju vrlo važne utakmice i jaki suparnici, Litva u Osijeku te gostovanje u Poljskoj.
Dario je tri puta odlazio od kuće. S 15 godina u Zagreb, s 20 u Istanbul, a s 22 u SAD. Kada mu je bilo najteže?
– Najteže mi je bilo kada sam išao u SAD jer odlasci u Zagreb i Istanbul ipak su bili manje promjene. A ovdje sam mijenjao ne samo stil igre nego i kulturu i trebalo mi je vremena da se naviknem.
Je li NBA liga tako čarobno privlačna još po čemu osim po daleko najvećim zaradama i najboljim košarkašima svijeta?
– Ja bih rekao da je sve tamo na višoj razini od ostatka košarkaškog svijeta. Od zarada i konkurencije, preko putovanja i kompjutorskih analiza igrača pa do odnosa menadžmenta prema igračima.
Hakl s mamom i tatom
Kada ga sustignu godine, kada NBA liga više ne bude za njega, Dario bi volio zaigrati za Šibenik.
– To je opcija za, ne mogu reći blisku, već daleku budućnost. Želio bih igrati za klub iz svog grada, a to nisam imao priliku jer sam vrlo mlad otišao iz Šibenika. Volio bih da se nađemo Bilan, Širko, Junaković i ja i da dovedemo još pokoje pojačanje. Ja se zaželim Šibenika i rijetko turistički nekamo putujem kao što sam ove godine kada sam nakon sezone otišao u Dominikansku Republiku. I uvijek mi je na isteku ljeta jako teško otići iz Šibenika.
A kada mu jednom adresa stanovanja opet postane grad s četiri tvrđave, tada će biti prilike za obnovu obiteljskih haklova jer sve četvero Šarića igralo je košarku. Tata Predrag igrao je uz Dražena Petrovića i bio je jedan od boljih šutera u bivšoj SFRJ. Mama Vesa igrala je za Elemes i bila je prvakinja bivše države, a sestra Dana bila je članica kadetske vrste Hrvatske koja je bila druga u Europi.
– Posljednji put igrali smo kada smo snimali ovaj film. Igramo mama i ja protiv tate i sestre i to su utakmice na nož. Onda stari skine majicu pa mu mi velimo da ne može takav igrati s nama i nastane kuršlus. Svojedobno smo igrali i jedan na jednoga i u našem posljednjem ogledu on me pobijedio, no to je bilo davno. Danas protiv mene ne bi imao izgleda, no od tada mi nije pružio priliku za uzvrat.
>> Pogledajte i doček zlatnih košarkaša
Super obitelj