Uh, pa prošlo je već dvadeset godina. Zar toliko? – uz smijeh se upitao Dario Šimić. Da, dvadeset godina prošlo je od Svjetskog prvenstva u Koreji i Japanu. Bio je to turnir na kojem smo se potajno nadali da će smjena generacije brončanih iz Francuske četiri godine prije, uz nekoliko mlađih igrača, biti u stanju barem podsjetiti na povijesni uspjeh.
– Kvalifikacije smo završili bez poraza. I na turnir smo otišli u solidnom ozračju. Bila je to neka hibridna momčad, smjena generacije. Nažalost, nije dalo rezultata. Bio sam ozlijeđen prije tog turnira. Htio sam odustati jer sam imao problema s ozljedom zadnje lože. No liječnici su me uspjeli nekako osposobiti. A i izbornik Mirko Jozić vjerovao je u mene – prisjetio se Dario Šimić.
Mnogi iz Japana pamte Ibaraki i onaj pogodak Mikija Rapajića u 2:1 pobjedi protiv Italije. Sve ostalo manje-više bilo je za zaborav.
Mikijeva briljantna partija
– Točno, ta je utakmica, barem nama, obilježila Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Čudesna pobjeda protiv Italije. Poraz od Meksika sve nas je iznenadio, iako su oni imali dobru reprezentaciju. Nažalost, po običaju, kiksali smo tu treću utakmicu protiv Ekvadora. Čini mi se da smo ih malo i precijenili. U toj smo utakmici igrali malo previše defenzivno. No nama je uvijek problem bila ta treća utakmica na turnirima. Iznimno smo se potrošili, neki igrači bili su "mrtvi". Nismo mogli više trčati. Osim Italije, bilo je to jako loše. Nismo bili pravi, još to nije bila vrijednost kao danas. U novijoj povijesti naše reprezentacije bilo je to najlošije razdoblje.
Mirko Jozić bio je izložen kritikama?
– Tako je to uvijek kada nemaš rezultat, odnosno kada doživiš neuspjeh. Igrao sam protiv Italije i protiv Ekvadora. U toj zadnjoj utakmici nismo mogli ponoviti izdanje iz prethodne utakmice s Italijom. Igrači u to doba nisu bili naviknuti na te velike utakmice i ritam. U prve dvije davali su sve od sebe, a nisu se mogli prilagoditi na te zahtjeve. Sada je to puno drukčije. Imamo igrače koji velike utakmice igraju svaka tri dana i njihova su tijela naviknuta na takav ritam.
A kako ste vi tada doživjeli Koreju i Japan u kulturološkom smislu, odnosno turističkom?
– Jako daleko putovanje, klima koja nam nije odgovarala, baš kao ni hrana, vremenska razlika... Sve je to vjerojatno utjecalo na krajnji rezultat – kaže Šimić.
Francuska, Portugal i Argentina bili su glavni kandidati za naslov, ali nijedna momčad nije prošla u drugi krug...
– Francuzi su nakon osvajanja naslova 1998. godine tada pali. I oni su doživjeli smjenu generacija. Tada im se, čini mi se, ozlijedio Zinédine Zidane i nije igrao dvije utakmice u skupini...
Jako se puno u Koreji govorilo o sudačkom kriteriju. Fifa je ponudila podatak da je u mjesec dana turnira napravljeno čak 4000 sudačkih pogrešaka, a plasman Južne Koreje u polufinale neki su opisali kao jednu od najvećih prijevara u povijesti svjetskih prvenstava.
– Nerijetko su na svjetska prvenstva dolazili jako loši suci jer je Fifa željela zadovoljiti kriterij da djelitelji pravde dolaze iz cijelog svijeta. Od prošlog Svjetskog prvenstva na promjeni tog kriterija inzistirao je naš Zvonimir Boban. Ta momčad Južne Koreje, koju je vodio Nizozemac Guus Hiddink, puno je trčala i bila jako nezgodna svakom protivniku. Nisu samo ostvarili taj uspjeh isključivo zbog sudačkih poguranaca. U osmini finala izbacili su moćnu Italiju s Buffonom, Vierijem, Tottijem, Inzaghijem, Maldinijem, Nestom... – zaključio je Dario Šimić.
Talijanima kobni Moreno
Da, sjetio se Šimić i onog ekvadorskog suca Byrona Morena, čiji je kriterij izbacio Talijane s tog turnira, smatraju na Apeninima. Moreno je 2010. godine u zračnoj luci u New Yorku uhićen zbog trgovine kokainom. Naslov prvaka 2002. godine osvojio je Brazil, predvođen Ronaldom. Mnogima su još jasna sjećanja Ronaldinhova pogotka Davidu Seamanu "iz svlačionice". Jedna od priča turnira bio je i Senegal, koji je u prvom kolu iznenadio Francusku, a poslije dogurao do četvrtfinala.