Muške hrvatske reprezentacije na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u kolovozu sljedeće godine u Kini neće biti. Bez obzira na šest igrača u NBA ligi, Hrvatska nije u stanju ukomponirati nacionalnu vrstu koja bi zaslužila mjesto među 32 najbolje reprezentacije svijeta. Premda smo mi na “pretpotopnoj” Fibinoj ljestvici osmi na svijetu, taj poredak nema nikakve veze s aktualnim i stvarnim stanjem. Više nam pristaje 33. mjesto koje drži košarkaški liliputanac Južna Koreja. Ključno je pitanje kako smo se do toga doveli? Kako smo od zemlje koja je 1992. osvojila olimpijsko srebro odnosno medalje na četiri uzastopna velika natjecanja postali košarkaški ništavni? Ako gledamo konkretan kvalifikacijski ciklus za SP onda je tu više odgovora. A naše nevolje krenule su s Fibinom odlukom da, iz inata Euroligi, uvede kvalifikacijske prozore u mjesecima (studeni i veljača) u kojima su NBA igrači nedostupni, a oni euroligaški teško dostupni.
Počeo tek s 13 godina
A upravo je ta odluka razgolitila sve hrvatske slabosti, a ponajprije devastiranu proizvodnju seniorskih igrača. Imamo mi kvalitetnih klinaca, pa smo i ovo ljeto u Europi osvojili U-16 zlato i U-20 srebro, no njihovo pretvaranje u kvalitetne i reprezentaciji lojalne igrače sve je lošije. Hrvatska naprosto nema dovoljno kvalitetnih igrača srednjeg sloja koji bi izvukli ove kvalifikacije, kao što ih ima susjed Srbija. Osim toga, košarkaška zajednica nije dovoljno složna da se donese odluka da “sve treba preorati i početi ispočetka”. A na to su spremni naši igrački velikani, predsjednik HKS-a Stojko Vranković i šef Stručnog savjeta Dino Rađa, i zbog toga trpe kritike opozicije.
Ni mi nismo suglasni sa svim njihovim potezima, ali vjerujemo da hrvatskoj košarci žele dobro. No, da se nas nešto pitalo, mi bismo se založili za to da se u kvalifikacijama iskoriste svi veterani željni pomoći reprezentaciji, i da se u njenu reizgradnju ide tek nakon izborena plasmana. No, oni su se odlučili za odmah i platili visoku cijenu neodlaska na SP.
Čak 32 igrača korištena u 10 kvalifikacijskih utakmica, četiri različita kapetana i dva izbornika govore da se u traganju za najboljim rješenjima ponešto i lutalo, da bismo na kraju svi zajedno ustvrdili da to s čime raspolažemo izvan NBA i Eurolige nije dovoljno za odlazak na najveću svjetsku smotru. Ono što je najveća boljka naše košarkaške produkcije jesu kreativni braniči. Izbornik Anzulović nije se htio vraćati na veterane Ukića i Simona, a među nasljednicima nema igrača koji u igri stvaraju višak. A o tome će vam najbolje posvjedočiti samo šest okomitih prodora do koša u izgubljenoj utakmici protiv Litve (62:79), a trebalo bi ih biti barem 20. Kada pak to spomenete Vrankoviću i Rađi, s namjerom da ih nagovorite da angažiraju nekog Amerikanca kao što je Cedevitin Pullen (on ima gruzijsko državljanstvo), oni to ponosno odbiju.
Mi imamo nekolicinu sjajnih igrača, no oni igraju u NBA ligi pa nas ne mogu vaditi iz blata. Uostalom, kada su ti isti i bili dostupni igrali su u nižoj brzini što nas je stajalo dva ključna rujanska poraza. Jer, ako reprezentacija s četiri NBA igrača ne može dobiti Litvu i Poljsku, koje su bile bez iti jednog NBA igrača, onda tu doista nešto ne štima. Jedna strana će, potiho, reći da neki od tih igrača nisu bili istinski posvećenim svetom cilju, a druga će u igračkim kuloarima ustvrditi da aktualni izbornik Dražen Anzulović u njihovim očima nije imao dovoljno autoriteta. A ako je tako, ako se obostrano držite one “ne talasaj”, onda vam se i dogodi da vas zapljusne val neuspjeha. A odlazak na SP je veliki neuspjeh, no nije i jedini. Zapravo, otkako je Hrvatska samostalna, naši su košarkaši propustili onoliko svjetskih prvenstava (1998., 2002. i 2006.) na koliko su i nastupili (1994., 2010. i 2014.). Nažalost, Hrvatska je postala košarkaškom provincijom i dugo će joj trebati da ponovo postane središte. Sila pak vjerojatno više nikad neće biti, no od ovoga može biti puno bolja. I zbog toga su Dino i Stojko spremni ići na sve ili ništa i krenuti od nule. Financijski su neovisni pa im nitko ne može predbaciti da sve to čine radi osobnih interesa, a i nisu to tipovi, posebice ne Stojko, koji vole svjetla medijskih pozornica.
Stojko razmišljao o ostavci
Još u rujnu, nakon poraza od Poljske, Stojko je razmišljao o ostavci, a i Dino je spreman staviti svoj mandat Skupštini HKS-a na raspolaganje. Da njih dvojicu jako pogađa sve ovo što se događa, vidi se i iz Stojkove dosjetke za vrijeme posjeta negdašnjem zatvoru KGB-a u Vilniusu kada je kazao da bi, ako izgubimo od Litve, bilo najbolje njih dvojicu tamo i zadržati. Stojko i Dino proveli su s predsjednikom Litavskog saveza legendarnim Arvidasom Sabonisom desetak sati u srdačnom razgovoru. Kada smo Dina u šali pitali dogovara li on to nešto sa šefom litavske košarke koja se već kvalificirala, Rađa nam je ozbiljnim glasom kazao: “Ja da molim nekoga da nam pusti utakmicu!? Pa umro bih od srama.”
Slično razmišlja i Stojko, no srama će biti ovako i onako jer ćemo svi (igrači, izbornik i njegov stožer, šefovi Saveza, novinari) SP morati gledati iz televizijskih naslonjača.
Nakon što je uvedena yugo liga naša košarka je nestala. To srećom nisu uspjeli s nogometom napraviti