Teku posljednje sekunde zimskog nogometnog “mercata”, Mamić (sa svojim i Bandićevim i našim milijunima) i Peroš (s novecm uspješnih poduzetnika koje je “zamolio” Sanader) sjede u bolidima i utrkuju se tko će kupiti boljeg igrača, tko će složiti kvalitetniju momčad, sve je usredotočeno prema 22. veljače i utakmici koja bi tek mogla odrediti što će se zbivati u HNL-u na proljeće.
Mamić još uvijek ima puno više novca, pa će ove zime potrošiti 7,5 milijuna eura, dok će Hajdukovi vlasnici sve to svesti u dva milijuna. Dinamo je i dalje puno bolje ustrojen klub, u Hajduku je uslijedilo veliko jesensko čišćenje u ustroju, no još u tome postoji razlika. U Splitu više ne žele gledati. Sto bodova minusa u tri godine zapravo za Hajdukova navijača izgleda kao sto godina samoće. A to je već frustrirajući udar na ego Dalmatinaca, koji su temperamentni i vrlo samouvjereni.
Po Obaminu receptu
Dalmacija se probudila, ne sjećamo se kad se toliko ujedinila u snu da se na Poljud vrati naslov prvaka. I u klubu nisu ostali hladnih glava, svakodnevno netko od članova uprave, stožera ili pak samih igrača pripuca prema Maksimiru.
Retorika je to koja potpaljuje požar, ali ni u Maksimiru se ne skrivaju. Da i u Maksimirskoj 128 kuha otkriva to koliko se promijenio Marijan Vlak. Sjećam ga se kad je 1997. godine sjeo na klupu plavih, izjave su mu bile izbalansirane, znao je tada sputati sirove strasti. Danas je to neki novi Vlak, koji se ne boji u Zadru zaštititi svoje igrače i svoj klub. I u svlačionici je odlučio udariti šakom po stolu. Shvatio je kakva opasnost prijeti s one strane Marjana.
No, iako je verbalni rat zapravo dio folklora, Ferguson i Scolari, Mourinho i Ancelotti, pa i drugi znameniti svjetski treneri to isto čine i u civiliziranijim sredinama, naš verbalni rat ipak probudi niske strasti. Pa je tako u subotu Torcida u Antalyi tjelesnom prijetnjom zaustavila Dinamova izvršnog dopredsjednika Zdravka Mamića da gleda Hajdukovu prijateljsku utakmicu s austrijskim Riedom. Mamić nije ponio štaku s kojom je već pokazao zavidnu vještinu, a i s druge je strane stajao brojčano jači “neprijatelj”. No, i Mamić je nešto naučio tijekom svih ovih godina. Nema nikakve dvojbe da bi i Bad Blue Boysi učinili nešto slično, jer po tome se navijačke skupine zapravo uopće ne razlikuju.
Tomislav Karamarko i Vladimir Faber, prva dva policajca u Hrvatskoj, u blatu su do grla, jer Ivo Sanader već nervozno cupka iščekujući da “urbi et orbi” objavi naciji tko je ubio Ivanu Hodak i Ivu Pukanića, te da na svjetlo dana izađu još mnogi neraščišćeni zločini. I dok ne znaju gdje im je glava, ove subote su iz tisućama kilometara daleke Antalye saznali da će zbog sraza Hajduka i Dinama morati cijeli MUP dići na noge, a dolazak Bad Blue Boysa u Split morat će biti osiguran prema modelu po kakvom su to činile CIA i FBI pri nedavnoj Obaminoj inauguraciji na terasi Bijele kuće.
Mnogi su nakon svega skloni tvrditi da će taj derbi početi u nedjelju 22. veljače u 20.15 sati, no nitko ne zna kada će (i hoće li) Bebek označiti kraj.
Baka i Mlinka na kaseti
E, moram li čekati takav derbi, onda hvala, ali ne bih! Umoran sam od “ratnog stanja” na dan derbija, od 100 uhićenih, krvavih glava, izbodenih trbuha, filozofiranja sociologa nakon utakmice, okruglih stolova, dubokih misli. I jaz između sjevera i juga je, nažalost, realan, dosta nam je onoga dijela BBB-a i Torcide koji nas godinama teroriziraju. I bolje je onda možda zaviriti u HRT-ovu dokumentaciju, pa po recepturi “izabrao Đelo Hadžiselimović” iskopati kasetu iz 1984. godine i znamenitog derbija Dinamo – Hajduk (2:2). Te hladne nedjelje u prosincu Marko Mlinarić i Blaž Slišković pokazali su svu vještinu igranja te čarobne igre, sjećam se kako smo danima prepričavali ono što su majstori izveli na terenu.
Sve češće odem i pod toranj u Savskoj. Ondje se ne čuje “Za dom spremni” i “Ubij Srbina (tovara, purgera)”, ondje vam baklje ne lete oko glave.
I draža mi je ta “kazališna” publika, kojoj se emocije probude u trenutku kada Prkačin rolingom matira svakog europskog centra a Cibona živi san o četvrtfinalu Eurolige.
Da, to je publika koja je kupila ne baš jeftine ulaznice, koja je povela i svoju obitelj u dvoranu i u miru se veselila igri i sportu, radila valove, koji su prvi put viđeni u Meksiku 1986. godine na nogometnom SP-u kada je vladao Maradona. Zaboravili smo koliko je to zapravo jednostavno. I tako normalno.