Javnosti je već dobro poznato da se Ivica Olić (36) oprostio od hrvatske reprezentacije, odbio HNS-ovu predstavu u Osijeku i da će se uskoro oprostiti od aktivnog igranja nogometa. Manje su poznati počeci njegove velike karijere.
Priču o tome ispričao je nekadašnji tajnik NK Posavca Stjepan Marjanović, samozatajni sportski djelatnik i jedan od najzaslužnijih za Olin zvjezdani uspon. Marjanović je Ivicu iz njegova rodnog Davora u Marsoniju odveo u ožujku 1995. godine, u vrijeme kada je aktualni napadač HSV-a pohađao prvi razred Elektrotehničke škole. Primijetivši Olićev talent i neiscrpnu energiju, prvi klupski operativac shvatio je da nešto treba poduzeti, tim više jer su im kuće udaljene svega pedesetak metara.
– Ivica je uvjerljivo odskakao, ne samo od suigrača nego i od svih igrača iz lige, pa sam mu obećao da ću ga pokušati odvesti u Marsoniju. Bio je jako nestrpljiv, više me puta podsjećao na to obećanje – priča Marjanović.
Tadašnji trener Marsonijinih kadeta Hrvoje Gajer pozvao je Olu na probu. Nakon desetak dana treninga i utakmica, pohvalio ga je jer je uspio ostati smiren unatoč tome što je dolazio iz najnižeg ranga u kojemu su intenzitet i kvaliteta rada daleko slabiji. Jedan od čelnika brodskog kluba Tomislav Babić pozvao je Marjanovića da dovede Ivicu u njegov ured kako bi porazgovarali.
– Odmah sam rekao Babiću da sam mu upravo doveo novog Šukera, iako stilom igre, brzinom i stasom više nalikuje Bokšiću. On mi je odgovorio kako bi svi roditelji htjeli da im djeca jednoga dana postanu Šukeri, na što sam mu uzvratio da mu ja nisam roditelj, ali da će vrijeme pokazati i da će Ivica postati veliki nogometaš – nastavlja Marjanović.
Iako je imao samo 15,5 godina, Babić je već tada pohvalio i Olićevu građu. Samo nekoliko dana poslije, brzonogi Davorac potpisao je svoj prvi stipendijski ugovor. Ivica je od samog početka briljirao te je zajedno s još četvoricom suigrača ubrzo počeo igrati za kadetsku reprezentaciju. Svakoga vikenda dolazio je vlakom do Zapolja, gdje ga je Marjanović dočekivao autom i vozio u Davor. Ni kada bi došao kući vikendom, nije mogao mirovati, pa su često ispred Stjepanove kuće igrali mali nogomet. S obzirom na to da je u kući bila trgovina mješovite robe, dosta ljudi sjedilo je pred trgovinom i gledalo te utakmice, pa se Stjepan znao našaliti da ima više gledatelja nego na nekim HNL-ovim utakmicama.
Kada su se ponedjeljkom ujutro vraćali za Brod, često su maštali o Olićevoj daljnjoj karijeri, a stvarnost je na kraju daleko premašila sva njihova maštanja. Doduše, Ivica u početku nije imao neku veliku perspektivu. Dolasci na trening u staroj Ladi Karavan 1300 kod ljudi su izazivali sumnjičavost i podsmijeh, ali to ga nije obeshrabrilo. Stvari su se razvijale vrlo dobro. Gotovo svakodnevno zvali su razni emisari i raspitivali se o Ivičinu statusu. Puno ih je dolazilo u kuću i nudilo Ivici odlaske u različite klubove.
Među njima su bila i dvojica predstavnika Hajduka, koji su ga u dva navrata nagovarali da prijeđe na Poljud. Ola je to sa zadovoljstvom prihvatio, jer je za razliku od svog oca i brata, zagriženih dinamovaca, on bio blagi hajdukovac.
– Ivica je otišao na probu u Hajduk. Proveo je tamo tjedan dana za vrijeme Tomislava Ivića i u potpunosti zadovoljio njihove kriterije, no problem je vjerojatno bio u tome što je Marsonia tražila veliku odštetu. Čini se da mu nije bilo suđeno igrati u Hajdukovu dresu. Poslije su mu hajdukovci iz Davora zamjerili što nije otišao u Split, ali nisu znali da se njega tada nije ništa pitalo – ističe Marjanović.
“Bijeg” u Berlin
Vrijeme je proletjelo i ubrzo je došla 1998. godina. Ivica je pozvan u reprezentaciju do 18 godina, s kojom je trebao ići na Europsko prvenstvo na Cipar. Ali, razrednica nije željela izaći u susret njegovoj molbi za tolikim izbivanjem s nastave, pa su Ivičin otac Ivan i Stjepan otišli u školu ne bi li je uvjerili da ga pusti. Stjepan ju je pitao zar nije ponosna što u školi ima hrvatskog reprezentativca koji ide na kontinentalno natjecanje, nakon čega je popustila pa je Ivica ipak na kraju otišao na Cipar, s kojega se vratio s brončanom medaljom. Nakon toga, hrvatski novinari su neke mlade zvijezde nazivali hrvatskim Van Bastenima i Owenima. O Ivici nije bilo posebnih riječi hvale jer je, kako se pokazalo, on u to vrijeme bio u sjeni tada bolje kotirajućih Deranje, Mikića, Bjelanovića, Ivana Bošnjaka, Budana, Klasnića... U međuvremenu, igrač koji je za reprezentaciju odigrao više od 100 utakmica i postigao 20 pogodaka je rastao, a Marsonia kao klub padala.
Ivičinom tati i prijateljima iz Davora bilo je neprihvatljivo da nogometaš s europskom medaljom igra u trećoj ligi, u kojoj je u deset kola zabio 11 golova. Nezadovoljstvo je kulminiralo na turniru u Pleternici, gdje su Brođani bili posljednji. U klubu je tada na mjesto sportskog direktora postavljen Dragan Marić, kojem su se Olić senior i Marjanović požalili na slabu momčad. Željeli su da Ivica ode u bolji i jači klub, kako bi mogao napredovati. U nekoliko su navrata razgovarali s Marićem, ali nailazili su, kažu, samo na lijepe riječi i pusta obećanja. U razgovorima nije bilo pomaka, pa je Marjanović pitao Ivicu je li spreman otići u inozemstvo. Naime, u dogovoru s posrednikom Dankom Đikićem pojavila se mogućnost prelaska u Herthu. Nije se bilo lako na to odlučiti, ali Olić je pristao.
– Večer prije odlaska u Berlin otišao sam kod Ivice vidjeti jesu li on i njegov otac spremni za put. Čim sam ušao u njihovu kuću, nazvao me Dragan Marić koji je pokušao odgovoriti Ivicu od odlaska u Herthu, tvrdeći da mu je osigurao dobre uvjete u Osijeku. Ivica je bio uplakan i nije znao što napraviti, ali sam tada rekao Mariću da je kasno i da se trebao prije zauzeti za to – prepričava Marjanović manje poznate detalje iz Olićeve karijere.
Tako su otišli u Berlin u kojemu su boravili tjedan dana tijekom kojih je Ivica ostavio izvrstan dojam. Odigrao je i odličnu prijateljsku utakmicu u Hannoveru, a jedino što je nedostajalo za potpuni dojam bio je pogodak. Dok su čekali prijevoz kući nakon utakmice u Berlinu, Ivica je sjeo na pod i nije se pomaknuo gotovo sat vremena, sve dok nisu krenuli. Jednostavno, dao je i više od maksimuma i nije mogao doći k sebi. Dan prije potpisivanja ugovora, u listopadu 1998., Marjanović ga je pitao je li siguran u svoju odluku, a on mu je, impresioniran tamošnjim uvjetima, odgovorio:
– Stipo, ja se ne vraćam kući!
Olić je potpisao ugovor i ostao u Herthi 15 mjeseci. Tada još nije bio psihički spreman za Bundesligu. Nazvao je Stjepana nakon prvog nastupa i pričao mu da su mu se noge odsjekle kada je vidio prepun stadion. Nije se u tom trenutku znao pravilno nositi s tremom, a trener nije imao strpljenja za njega i rastali su se. Zanimljivo, tadašnji sportski direktor Herthe Dieter Hoeness prije nekoliko je godina priznao rođenom bratu, Uliju Hoenessu iz Bayerna, da mu je najveća pogreška u karijeri bila upravo to što je Ivicu pustio iz Herthe. Krajem 1999., kada se za Božić vratio u Hrvatsku, Olić je stupio u kontakt s Marićem koji ga je silno želio vratiti u Marsoniju, pa je morao platiti odštetu otprilike isto onoliko koliko je Hertha uložila u njega. Nakon toga, Marić je u potpunosti kontrolirao Olića, a ovaj se nevjerojatno uzdizao u HNL-u. Godinu i pol kasnije, Ola je otišao u Zagreb, u koji ga je doveo Cico Kranjčar koji ga je izuzetno uvažavao i cijenio. Počeo je trenirati s profesorom s Kineziološkog fakulteta, Brođaninom Igorom Jukićem.
– Ivica mi je više puta isticao da mu je Jukić najvažniji trener u karijeri. Naime, Jukić je njegove fizičke predispozicije doradio do savršenstva. Zahvaljujući tome, Ivica je dobio samopouzdanje i sigurnost i izrastao u pravog modernog europskog centarfora – ističe Marjanović.
Novac od Ole preporodio klub
Po prelasku u CSKA 2004. godine Marjanović se namjeravao nakon desetak godina rada povući iz Posavca, ali na Olićevu zamolbu odlučio je ostati još neko vrijeme. Naime, klubu je tada trebala početi pristizati odšteta od transfera, a Olić je Marjanovića smatrao najzaslužnijim za to i osobom od najvećeg povjerenja. Zahvaljujući tom novcu, Davorci su preuredili klupske prostorije, izgradili teniske terene i postavili reflektore na stadion. Danas, kada je s gorčinom u srcu izrekao posljednje zbogom reprezentaciji i odbio Čačićev poziv za oproštajnu utakmicu, mnogi se pitaju hoće li se Hrvatska ikada uspjeti odužiti igraču koji je u dresu s grbom HNS-a punih 14 godina ostavljao srce na terenu.
Svi u Ivičinoj obitelji emotivno su primili odluku o povlačenju.
– Nažalost, situacija u klubu je takva kakva je. Ivica trenira, a ne igra. Bio je toliko pošten i toliko velik sportaš da nije želio nekomu mlađem oduzimati mjesto zbog prijašnjih zasluga. Stoga je odlučio oprostiti se od reprezentacije. Međutim, za Hrvatsku će i dalje navijati jednakim žarom kao što je za nju igrao – rekao je Ivičin brat Marin Olić.
U Davoru je uvijek bilo mnogo talentiranih nogometaša. Ali, za uspjeh je osim zdravlja, snage i znanja potrebno i puno discipline, odricanja, pa i sreće. Olić je snove dosanjao, sad je red na njima.
>>HNS nikada nije napravio oproštaj ni jednom hrvatskom reprezentativcu, a to puno govori