Ranko Stojić (64) jedan je od rijetkih nogometaša koji je sredinom osamdesetih prešao iz Partizana u Dinamo. Bilo je to 1984. godine, nakon što je proveo četiri godine u Partizanu, s kojim je 1983. godine osvojio prvenstvo bivše Jugoslavije. Dinamo mu je bio ujedno i posljednji klub za koji je branio u bivšoj jugoslavenskoj ligi jer ga je put odveo u Belgiju, gdje je ostao daljnjih deset godina.
– U Bugojnu, gdje sam rođen, nisam imao previše izbora kada je riječ o sportu. Mogao sam trenirati košarku ili nogomet. Odlučio sam se za nogomet, kao i većina mojih prijatelja. Zanimljivo je da sam u klubu Iskri prvo bio napadač. Na jednom pionirskom turniru u Banjoj Luci postigao sam pet pogodaka. Nakon tog turnira bio sam pozvan u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. No biti vratar nekako mi je bio veći izazov. Sa 17 godina debitirao sam za seniorsku momčad Iskre. Branio sam pet-šest utakmica, no predsjednik kluba odlučio je dovesti u klub jednog iskusnog vratara jer je klub imao velike ambicije u Drugoj ligi. Doveo je Fahrudina Dautbegovića. Nisam imao ništa protiv, shvatio sam da je takva politika kluba – rekao je Stojić u intervjuu za Večernji list.
Uvijek je bio navijač Crvene zvezde, ali je potpisao za Partizan.
– Trebao sam potpisati za Zvezdu. Sve je već bilo dogovoreno. Dragan Džajić obećao mi je da neće nikoga dovoditi. Sreća da nisam ništa potpisao jer sam uzeo dan-dva stanke za razmišljanje. Noć prije nego što ću donijeti konačnu odluku odem kupiti noćno izdanje beogradskog Sporta, a kad tamo na naslovnici piše – Zvezda vraća starog vratara u klubu. I umjesto da sam u 10 ujutro potpisao za Zvezdu, ja u devet potpišem za Partizan. Znate, u rodnom Bugojnu nema nijednog navijača Partizana. Kao vratar "crno-belih" odlazio sam k rodbini u Bugojno i stalno nosio pun kofer dresova, ali nisam ih imao kome podijeliti. Zato sam poslije donosio vratarske rukavice, koje su neutralne.
U međuvremenu ste postali dokapetan Partizana, stalno ste bili u medijima...
– U to sam se vrijeme oženio, roditeljima sam napravio kuću u Beogradu, da budemo svi blizu. Čekao sam uvjete da potpišem novi ugovor, ali ispostavilo se da su me jako podcijenili. Sezonu prije toga bio sam najbolje ocijenjeni igrač Partizana i mislio sam da zaslužujem određeni tretman. Varga i Živković dobili su stanove, a meni su rekli da odem u vojsku pa će se to riješiti kada skinem uniformu. Shvatio sam da su me uzeli na zub i odlučio sam otići u Dinamo. Prvi kontakt bio mi je Zajec, koji je u to vrijeme još igrao. Pitao me bih li želio doći u Dinamo. Rekao sam: "Zašto ne?" Brzo smo se dogovorili oko uvjeta i došao sam u Zagreb, u kojem su me od vratara dočekali Šarović, Vlak, Marić i Mohor.
Nakon godinu dana u Dinamu Partizan je htio da se vratite?
– Dva su dana ljudi iz Partizana bili kod mene, dogovorili smo sve pojedinosti i kada sam ih vozio prema aerodromu, rekao sam: "Ljudi, ovaj dogovor može zaustaviti samo jedan čovjek. Čuo sam da se Ćiro Blažević vraća u Dinamo. Ako je to istina, nema ništa od našeg dogovora." A znate zašto? Sezonu prije toga Ćiro je vodio Prištinu i borio se za opstanak, a jedan od glavnih konkurenata bio mu je Dinamo iz Vinkovaca. Ja sam bio na okupljanju reprezentacije u hotelu Interkontinental kada mi je prišao jedan poznanik i rekao mi da bi Ćiro Blažević htio razgovarati sa mnom. Bio sam zbunjen, jer se nikada ranije nismo ni sreli ni upoznali. Pristao sam, naravno, on me odvojio na stranu i rekao:
"Sine, sljedeće kolo igrate u Vinkovcima, čuo sam da će Dinamo pustiti kako bi Vinkovci ostali u ligi." I pitao me bih li bar ja mogao odigrati pošteno. Nisam uopće oklijevao s odgovorom. Rekao sam: "Šefe, ja sam rođen u Bugojnu, igrali smo prošle sezone protiv Iskre, predsjednik je stajao cijelu utakmicu iza mojih vrata, oni su pet puta izlazili sami na mene, nisam primio gol. Završilo je 0:0 i Iskra je ispala iz lige. Što se mene tiče, možete biti sigurni."
Ništa Ćiro nije ponudio zauzvrat?
– Nije, ha ha.
Jeste li znali za dogovor da će zagrebački Dinamo pustiti vinkovačkom?
– Nisam. Uglavnom, utakmica završi 0:0 i Priština ostane u ligi. Nisu mi mogli dati pogodak do sutra. Triput su Vinkovčani dolazili jedan na jedan i sve sam obranio. I poslije dva mjeseca Ćiro dolazi u Dinamo i ja se ne vratim u Partizan. Ćiro mi je po dolasku u Zagreb zahvalio na onome u Vinkovcima i rekao da sam od danas njegov veliki čovjek od povjerenja.
Kako ste se snašli u Zagrebu?
– Odlično. Dobio sam četverosobni stan i kredit da ga namjestim. Dinamo je u to vrijeme bio financijski najstabilniji klub u zemlji. Čak mi je Ćiro preko svojih veza sredio da dobijem butik u centru Zagreba, jer je znao da moja supruga ima sklonost prema modi. Nažalost, izostali su rezultati. Odigrali smo po jedno polufinale i finale Kupa. To je ona čuvena utakmica na stadionu Partizana kada nas je Velež pobijedio s 3:1. U prvenstvu smo najdalje dogurali do šestog mjesta. Ne znam koji je razlog. Netko će reći da su igrači prečesto izlazili u Karaku. Znao sam i ja tamo otići, ali rijetko.
Zvonimir Boban u to je vrijeme tek počinjao karijeru.
– Imao je 15 godina. Više sam igrao s njegovim bratom Draženom i često sam bio gost u njihovu domu. Sjećam se da je Zvone imao trenera za plivanje u kombinaciji s teretanom. Osim velikog talenta posjedovao je natprosječnu inteligenciju, što u modernom nogometu pravi razliku na terenu. Zvone mi je uvijek više obećavao od Robija Prosinečkog.
>> Ovo su supruge i partnerice naših reprezentativaca: Predivne dame najvjernija su im podrška s tribina
A šta je Zajec nego jugos. I grb vam je skinuo