Dinamo je prije 40 dana pobijedio Austriju u Beču, a žal za Ligom prvaka brzo se pretvarala u euforiju! Možda je i bolje da se u LP-u ne igramo skupljača lopti (iz mreže) kad s ovakvom momčadi u Europskoj ligi možemo ostvariti desetljetni cilj, stidljivo se najavljivalo u Maksimiru. Onda je Zdravko Mamić predstavio Branka Ivankovića i slavodobitno najavio:
– Proljeće u Europi je imperativ! I realnost, skupina je baš po mjeri.
Profesor se bez oklijevanja složio:
– Tako je, šefe, naravno da ćemo prezimiti u Europi!
No, kako mu to nije postavljeno kao cilj i ambicija nego kao imperativ, Ivanković je brzo odletio, a od cijele rujanske priče nije ostalo ništa: ni trener, ni igre, ni Mamićev optimizam. Ostala je sramota i pljuskanje na koje smo se već navikli. I mučno ozračje u klubu i oko njega te ljubomorni pogled prema Kantridi. Pa oni s Dinamovim otpacima, u skupini sa suparnicima iz tri od šest najjačih europskih liga, imaju i golova i bodova više nego plavi u skupini s Bugarima i Ukrajincima! Imaju i trenera, dok Dinamovi igrači čekaju nekoga tko će ih probuditi. Ivanković i Zoran Mamić to nisu, Zoki je, eto, izgubio u osmoj utakmici na klupi, a igra je bila takva da se čini kao da su i njemu igrači okrenuli leđa. Zdravko? Njegove eskapade u svlačionici još ih samo – nasmijavaju.
Od proljeća, dakle, opet ništa, ali glavu gore, Dinamo je zapravo ušao u društvo velikana! Jer kao i Tottenham, Fiorentina, Lyon, Bordeaux... plavi će moći u Europskoj ligi igrati s pričuvama. I Halilović će napokon moći biti u prvih 11. A mi, jadni navijači, čekajmo i ustrajmo u nadi...
hahaha al me nasmijao naslov...