Još je jednom Europa ostala nedosanjani san. Još su jednom modri pokleknuli na prvoj ozbiljnijoj stubi, opet nije bilo snage, moći ni znanja za toliko željeni iskorak.
Hipoteka zagrebačkog poraza s Auxerreom ipak je bila preteška. Dinamovi nogometaši nisu u uzvratu uspjeli udahnuti život očajničkoj nadi koja je ostala nakon maksimirskog nadmetanja. Auxerre je opet bio mudriji, zreliji, pametniji. Auxerre je opet bio čvršći, rastrčaniji, efikasniji. Auxerre je opet imao Jelena, čovjeka odluke.
I zbog svega toga, dakako, Auxerre zasluženo ide dalje. Plavi su dobrim dijelom dvoboja bili nalik razbijenoj vojsci, bez imalo reda u igri, bez glave i repa. Nisu izgledali kao momčad i to je onaj najbolniji dio cijele priče. Istina je da se prst sumnje može uprijeti u poštenje izraelske sudačke trojke, posebno prvoga pomoćnika Shmuela Shteifa, koji je mahanjem zaleđa (sa zakašnjenjem od dvije-tri sekunde!) poništio pogodak Etta u 22. minuti.
Da je Dinamo onda poveo... Eh, da je! No, i te su sudačke prijevare sastavni dio ove igre, Dinamo je morao biti spreman i na to da umjesto dva mora zabiti tri pogotka - dobro se zna kako u Europi kotiraju hrvatski, a kako francuski klubovi. No, glupo je uopće pričati o suđenju. Razlozi i krivnja za poraz leže negdje drugdje. Iako su Bad Blue Boysi skandirali ime Dinamova trenera, iako mu i dalje daju utopijsku potporu, a vrijeđaju Zdravka Mamića i preporučaju upravi odlazak, Josipu Kužeu iscurila su zadnja pješčana zrnca na klupi plavih.
Ipak je Auxerre za njega bio preteška zadaća koju nije znao napisati. Ako mu najopasniji suparnički napadač u dvije utakmice zabije tri pogotka, ako je taj Jelen uvijek bio sam, a svi smo mjesec dana upozoravali da ga se ne smije samoga pustiti ni na zahod, onda je riječ o posvemašnjoj ograničenosti u čitanju načina suparničke igre i lošoj pripremi svoga sastava. I onda Jelen, eto, postane junak. A neki su osuđeni da ostanu jeleni.