Dinamo nije nevin, za napadače oštre kazne

Zašto je u utorak 20. rujna 2017. godine ispred svog stana pretučen Dinamov trener Mario Cvitanović? Od jutra su se vrtjele razne teorije: da je to upozorenje Mamiću, da je možda Cvitanović u privatnim problemima i jadima.

Prema mišljenju ljudi u Dinamu i Hrvatskom nogometnom savezu, dvojbe nema: to je napad na klub, hajka na Mamića i sve Dinamovo! U prilog tomu ide i Cvitanovićeva izjava pred medijima dan poslije:

– Moj privatni život je čist, bez mrlje. Ako mi netko želi oduzeti mogućnost da radim u nogometu, kao trener, onda neka uzme pištolj i puca u mene.

Dakle, iz kluba su uvjereni da je to pucanj u instituciju kluba, samo nastavak napada na njihova ideologa Zdravka Mamića za koje krive idiote i huligane, odbacujući pritom mogućnost da je to djelo podzemlja. Osuđuju i dio hrvatskih medija koji ne aplaudiraju njima i njihovim djelima kroz posljednjih petnaestak godina, gotovo im namećući krivnju gotovo istovjetnu onoj tih istih napadača na Mamića i Cvitanovića.

Koliko se sjećam, osim Hrvatskog novinarskog društva, nitko od tadašnjih čelnika Dinama, HNS-a, HOO-a i drugih udruga, pa ni predstavnici države, nije se digao na stražnje noge kada su slično pretučeni kolege Branko Stipković, Davorin Olivari, koji sad prati Dinamo, i Dražen Krušelj. Jer, otkad sam prvi put kročio u taj klub kao novinar 1993. godine, ako im nisi glancao imidž, odmah si bio neprijatelj. S tim da je ta odbojnost prema neistomišljenicima danas dosegnula najveći mogući stupanj. I otišla do te mjere da su si u određenom dijelu medija pronašli – istomišljenike!

Ponajprije, želim Mariju Cvitanoviću, kojeg osobno poznajem, koji je u vremenu kada je igrao za modre bio apsolutno pošten igrač, ugodan i apsolutno fin i uravnotežen sugovornik, da što prije prebrodi stres, da se slomljena ruka oporavi i da odsad pa zauvijek bude siguran u svojoj zemlji. Isto to želim i Zdravku Mamiću, o čijem radu imam apsolutno definirani stav. Ali, s obzirom na to da se on u ovom trenutku nalazi u ozbiljnom pravosudnom procesu, želim mu mir i mogućnost da dokaže je li nevin ili kriv.

Od države pak želim da Marija Cvitanovića kao i svakog drugog zaštiti, kad već ne mogu utjecati na odgoj ljudi koji su spremni u ruku uzeti pištolj, palicu i bilo što i nauditi bilo kome. Pritom doista ne radim razliku je li to Cvitanović, Mamić ili Bonačić, ili bilo koji čovjek. Ljudski život nešto je najvrednije što imamo, a za probleme postoje druga mjesta i druge institucije.

Država i policija kao jednu od primarnih zadaća u opisu svojih djelatnosti imaju to da štite ljudski život i njegovu imovinu. I želim vjerovati da će upravo tako postupiti i u ovom slučaju. Da ćemo doznati tko stoji iza napada na Cvitanovića, Mamića, tko je crtao svastiku, i tko izaziva sve te nerede. Isto tako želim podsjetiti sve one koji u ime Dinama kroz svoja priopćenja s posve velikom sigurnošću prozivaju navijače koji se ne slažu s radom Dinamova vodstva da su baš oni ti koji imaju prste u svim posljednjim napadima.

Kao da je čovjek koji je jučer istupao u Maksimirskoj 128. zaboravio što je ta ista policija radila s navijačima u vrijeme kada je Mamić bio na vrhuncu svoje moći. Zatvarani su samo zbog toga što nisu sjedili na svojim stolicama na istočnoj tribini. Stoga mi je jako čudno da bi ih sada ta ista policija štitila. Čekamo da se otkriju napadači te da se s Mamićevim suđenjem završi kriza u nogometu.