Nogometni klubovi nisu samo igrači ili treneri, u njima je mnogo ljudi koji rade u sjeni, koji nisu često pod svjetlima reflektora, ali bez takvih ljudi klubovi teško mogu funkcionirati. Igor Cvetković tehnički je direktor Lokomotive, poveznica uprave i svlačionice, bivši igrač...
Nikad nije dao na Dinamo
Kakve su ambicije Lokomotive u ovoj sezoni?
– Kao i uvijek, afirmirati što više mladih igrača, stvoriti ih. Igra se završna faza Lige prvaka, a u njoj su se našli Vrsaljko, Pjaca... Pogledajte koliko je igrača naše reprezentacije prošlo ili bilo u Lokomotivi pa i sadašnji izbornik, kondicijski trener reprezentacije. Puno toga došlo je iz Lokomotive, ovdje se onda valjda radi dobar posao. Da nema nekih drugih priča, slika bi bila puno ljepša. Pa i naši kolege iz drugih klubova govore nam kako je Lokomotiva sjajan projekt, ali u javnosti govore drukčije - veli Cvetković.
Igor Cvetković prošao je nogometnu školu u Dinamu, bio u Interu, Samoboru, Sesvetama, pa malo u Češkoj i Kanadi, vratio se u Hrvatski dragovoljac i onda je stigao poziv Lokomotive.
– Zvao me direktor Šikić da dođem i pomognem Lokomotivi da iz treće lige dođe do prve. Kad smo ušli u prvu ligu, klub se zahvalio velikom broju igrača. A meni su rekli da bi željeli da ostanem u klubu, informatički sam obrazovan, govorim strane jezike, valjda su zaključili da imam neke vrline, a otvoreno su mi rekli da idu na mlađe igrače i da svoju šansu neću imati. Prođe ti tada knedla kroz grlo, ali bili su iskreni i prihvatio sam, odlučio prestati igrati s 27 godina i okrenuti se novim poslovima u Lokomotivi.
Nedavno ste ostali bez oca, Zvjezdan Cvetković, legenda Dinama, iznenada je preminuo. Koliko vam je on pomagao kroz karijeru?
– Puno, imao sam oslonac u životu, razumio me, on je prošao kroz nogomet i znao je da i ja moram korak po korak. Pomagao je savjetima, ma sa svime. On me razumio, shvaćao je stvari, predviđao što će se događati i prije nego sam imao nekakvih problema. Bio je moja zvijezda vodilja kroz život, u skladu sa svojim imenom.
Na oproštaju od Zvjezdana, svi su o njemu govorili biranim riječima, svi su njim bili dobri.
– Ne znam nikoga tko s njime nije imao dobar odnos, bio je idealist, pravednik, nije volio nepravdu ni na svojoj ni na tuđoj koži. Pomogao je nekima koje nije ni poznavao, čuo je u kafiću da netko govori o problemu, uzeo dijete za ruku i pomogao mu, takve stvari danas saznajem o njemu. Nepravdu nikako nije volio, na terenu je bio drukčiji, čvrst, jak, pobjednik. Dok smo živjeli skupa, na terasi smo imali koš. Pa ne bi bio dao ni jednu pobjedu, igrali smo stolni tenis na kuhinjskom stolu i ni poen ne bi pustio, tjerao me da se “čeličim”. Jednom sam zezao nekakve starije dečke pa sam dobio svoje, pitao je što je bilo, rekao sam da sam ih zezao i samo je dobacio – dobio si što si tražio. I tako je trebalo biti i ne znam kako da mu zahvalim za sve to što mi je dao. A ovako je bio jako senzibilan, staložen, pun razumijevanja. I Dinamo mu je bio sve, moja sestra, ja i Dinamo, to je njemu bilo isto, njegova obitelj. I kad je morao odlaziti iz Dinama, nikad nije dao na klub, toliko ga je volio.
Kažu da je bila riječ o srcu
Kad ste imali takav odnos s ocem, onda je tragedija za vas još teža.
– Je. Nemamo još službenu dokumentaciju, ali rekli su nam da je bila riječ o srcu. Dulje je imao depresiju, to ga je malo kočilo. Sve sam ovo jako teško proživio. U tu nedjelju normalno smo razgovarali, rekao je da je super. Onda sam mu rekao “ako si tako super, ajmo sutra u bolnicu”. I pristao je, u ponedjeljak sam došao k njemu na parkiralište i našao ga mrtvog. Kad si tako nađeš oca, onda ti je ta tragedija još teža i veća. Bio je ondje, s uputnicom za bolnicu, s kovčegom koji još uvijek vozim u autu, bio je spreman i čekao me.
U kakvim ste odnosima s njegovim bratom Borom?
– Tu bih temu preskočio, to je sve što imam reći.