Dinamovci u suzama: 'Zambi moj, i dalje će se pričati o nama...'

U Maksimiru je jučer održana komemoracija u spomen na Slavena Zambatu, legendarnog napadača Dinama, koji je preminuo 29. studenoga, a jučer je i pokopan na zagrebačkom Mirogoju, u Aleji velikana. Na komemoraciji su, uz njegovu obitelj, bili predstavnici Dinama, članovi Dinamove generacije 1967., Hrvatskog nogometnog saveza...

Sve je započelo trominutnim videom o preminulom Zambati, tu su se mogli vidjeti i njegovi najbolji potezi iz Dinamovih dana, a onda su se okupljeni od njega oprostili minutom šutnje. Za govornicom su se mijenjali Mirko Barišić, Krasnodar Rora i Zorislav Srebrić.

– Umro je ''plavi devet''. Dinamo je u povijesti imao dosta velikih igrača koji su nosili tu devetku, bili su tu Jerković, Wölfl, Lešnik, ali i Slaven Zambata koji je bio jedan od najboljih u toj grupi. Smrt ne bira ni vrijeme ni mjesto, ova je došla iznenada i moramo se s time pomiriti. Slaven Zambata napravio je mnogo stvari kojih ćemo se svi skupa rado sjećati. Slaven Zambata nije bio samo veliki igrač, on je bio miljenik navijača, poznat i izvan granica domovine. Kapetan legendarne generacije 1967. koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, najveći trofej u Dinamovoj povijesti. I on će zlatnim slovima biti upisan u Dinamovu povijest. Posljednji razgovor vodili smo prije nekoliko mjeseci. Kao rođeni Sinjanin govorio je o svom kraju koji je jako volio, ali je rekao: "Zagreb je moj grad, tu sam proveo najbolje godine života i Dinamo je moja druga obitelj." Budite sigurni, Dinamo će dugo čuvati sjećanje na Slavena Zambatu i sve ono što je napravio za Dinamo – rekao je Mirko Barišić, predsjednik NK Dinamo.

Krasnodar Rora, Zambatin suigrač iz te generacije, u suzama je rekao:

– Kao nogometaš bio je golgeter par excellence, brojke pokazuju o kakvoj je klasi riječ. Ma on je tako jednostavno zabijao i parao mreže da se moglo pomisliti kako zabiti gol i nije nešto baš tako teško. Slaven Zambata bio je Sinjanin, Dalmatinac i Zagrepčanin. U igri je bio grmovit i neobuzdan, a kao osoba potpuno suprotan. Nikada povišenog glasa, bez ikakvih eksplozija ili nervoze. Mnoge sam slušao kada bi rekli da se ne živi od uspomena, a ja se pitam kako živjeti bez njih? Uspomene su ono što je ostalo iza nas. Zambi moj, i dalje će se pričati o nama.