Među onima na koje je dokumentarac o Kostelićima ostavio snažan dojam bili su i košarkaška legenda Dino Rađa, buduće veslačke legende braća Sinković, ali i ponajveća domaća pjevačka zvijezda Severina.
– Moj doživljaj može se sažeti u jednu riječ, a to je "respekt". Duboki naklon. Film je jako emotivan i valjda sam deset puta zaplakao. I ja sam prošao slične situacije, improvizirane teretane, spavanje u hostelima, nedostatak hrane, no ovo spavanje u šatorima i automobilima ipak je nešto posebno. O ozljedama da i ne govorim. Kosteliće velikima čini i to što zbog te sportske slave nitko nije poletio u zvijezde, što su ostali jako pri zemlji. Da se takva priča odvijala u Americi, zacijelo bi već bio snimljen i igrani film i već bi imao i Oscar. Dokumentarac svakako moram pokazati svojoj trojici sinova – kazao je Dino Rađa koji je film odgledao u društvu supruge Viktorije i glumca Emira Hadžihafizbegovića.
Riplijevska priča o uspjehu
A Emirovo filmsko oko u priči o Kostelićima vidjelo je puno više od mnogih:
– Potresen sam. Meni je fascinantno da je Bruno njih pratio 23 godine, da ima kadrove i kada su imali sedam godina. Riplijevska priča o uspjehu Kostelića iz siromaštva ima uporište i za igrani film. Ovaj dokumentarac trebao bi biti dio neke edukativne priče, da ga školarci gledaju organizirano.
Njegovu prijatelju Rađi svidjela se poruka filma, a ona po njemu glasi da je sve stvar glave i da je sve moguće, bez obzira na uvjete, ako si dovoljno požrtvovan. Pod snažnim dojmovima bio je i veslač Valent Sinković:
– U odnosu na njihove, svi moji sportski problemi bili su smiješni. Kada vidim Janičin pad, pomislim "Hvala Bogu što to u mom sportu ne postoji". Prije nekoliko godina žalili smo se na uvjete rada, no kada sam vidio odakle su oni krenuli, pomislio sam: "Pa što sam se ja žalio". Priča je inspirativna i to nitko ne može ponoviti.
Premda nije sportašica, kraljica domaće estrade Severina ipak je netko tko je u vrhu svoje branše. I ona je bila ganuta sadržajem.
– Na neki način imali su i sreće što su se rodili u Hrvatskoj i što su bili toliko siromašni da je jedino što su imali bila volja i želja za pobjedama. Kada im se na pozornici pridružila majka, oni su mi izgledali kao hrvatski Beatlesi koji bez jednog od njih više ne bi bili to isto.
Ante kao poželjni otac
Severina je pak ovako vidjela Kosteliće:
– Ante mi se čini kao čovjek kojeg bi svatko poželio za oca, Janica kao netko tko bi mogao biti i predsjednicom države ako bi to silno željela, a brat Ivica je nevjerojatan, umjetnička duša, izvrsno svira gitaru, poetično se izražava. Iznimno je to kako su oni od života napravili igru, fascinirana sam njihovom jednostavnošću, skromnošću i netraženjem od života više od upoznavanja samog sebe.
I Severina nam je priznala da je i ona suzu pustila.
– Cijelu sljemensku Janičinu vožnju bez štapa i rukavica ja sam otplakala. To je bilo isto kao i s Ivaniševićevim Wimbledonom. Plakala sam tada, ali i večeras jer je toliko puno emocija u ovom filmu.
>> Hrvati, učite od Kostelićevih, tada će nam svima biti bolje
i to je sve sama smislila filmska umjetnica ?