Evo kako je Rađa odgovorio na Mamićeve prozivke: Jedan detalj je nevjerojatan

U danima kada se bavi organizacijom preseljenja i upisima djece u školu, Dino Rađa objašnjava.

– Nije to ništa neobično. Pa Zagreb je pun Splićana i moj dolazak ovamo ne znači da ću prestati navijati za Hajduk. Uostalom, moj je motiv bio isključivo taj da svojem 15-godišnjem sinu Roku omogućim uvjete za rad i košarkaški razvoj koje u Splitu ne bi imao.

Kako to da u jednoj od kolijevki hrvatske košarke nema kvalitetnih uvjeta za rad? Čak ni u trostrukom prvaku Europe!

– Nažalost, klub previše ovisi o gradu i politici pa nikad nema dovoljno novca za ulaganje u mlađe uzraste i adekvatne trenere za njih. Moja je ideja bila da Split stvara svoje igrače, čeka neku svoju priču i da klub živi od proizvodnje talenata. Iluzorno je očekivati da će klub kupovati igrače od 50 do 100 tisuća eura i s njima raditi rezultat. Očito je da to bez privatnika, onoga koji će u tome vidjeti svoj interes, neće ići.

Ne dolazim ja u Cedevitu

Što se zapravo događa u Košarkaškom klubu Split, istom onom u kojem je Dino bio član trofejnog igračkog naraštaja, a u kriznim godinama i predsjednik kluba?

– Ja u klubu nisam bio od 7. siječnja i nakon toga ne znam što se događalo. Nisam se našao na istoj valnoj duljini s novim direktorom, no to je i dalje moj klub i ja im želim puno sreće.

Mogao je Dino ostati živjeti u Splitu i poslati sina u Zagreb. Ne bi njegov 15-godišnji sin bio jedino dijete tog uzrasta koje u glavnom gradu živi bez roditelja.

– Moja je procjena bila da on još nije spreman za takvo što, a i jako smo vezani unutar obitelji. Nitko mu u košarkaškim stvarima ne može biti podrška kao ja.

Zajedno s tatom i mamom u Zagreb će i desetogodišnji Niko. Hoće li i on trenirati košarku?

– Pretpostavljam da hoće. On je već trenirao i košarku i plivanje, no u njegovim godinama čak je i bolje da se bavi sa što više različitih sportova da bi mu se razvijala motorika. Ja prije svega hoću da moja djeca budu dobri ljudi, a hoće li biti sportaši, to će ovisiti o njima, a ne o meni. Moj je Roko još do prije godinu i pol trenirao rukomet, no onda je naglo izrastao pa je odlučio probati košarku koja mu se svidjela i sad je potpuno u tome.

Roko je visok 194 cm. Jeste li radili prognozu rasta?

– Rekao sam vam da nisam time opterećen. Građen je kao Charles Barkley, jak je kao bizon, već sada ima “šapu” veću od moje. Ima strahovitu volju i to je vrlina koja je u sportu najvažnija. Da voliš to što radiš i da ti ništa nije teško, a sve ostalo da se nadoknaditi.

Kako je došlo do izbora Cedevite kao kluba u kojem će Roko nastaviti igrati s obzirom na to da Dino neko vrijeme baš i nije bio poklonik tog kluba i načina kojim dominira hrvatskom klupskom scenom?

– Došao sam i vidio kakve uvjete imaju, a oni su izvanredni. Naravno, imati uvjete i raditi dobro dvije su različite kategorije. Plan je ostati tu duže i prije svega pratiti kako će se Roko razvijati.

Hoće li jedan od najboljih centara svog vremena dodatno raditi sa sinom?

– Uvijek ću ja s njim dodatno raditi, jer uvijek postoje neke stvari koje ćeš pokazati svojem djetetu i nikome drugome, no nemam se namjeru miješati u stručni rad.

Netko je proturio informaciju i da tata Rađa dolazi u Cedevitu.

– To je izmišljotina ljudi kojima je teško okrenuti moj broj.

Košarka nam je devastirana

Danas previše roditelja na djecu gleda kao na sredstvo izvlačenja iz nemilih egzistencijalnih uvjeta, no bivši NBA košarkaš takvih problema nema.

– Ja nisam taj i meni će primarni uvjeti biti mogućnosti za što bolji igrački razvoj. Uostalom, ne valja poslati dijete iz vrtića u srednju školu. Treba ga prvo poslati u osnovnu školu.

Što poduzeti da nam i takva djeca što dulje ostanu u Hrvatskoj?

– Kada ti zamahnu novcem ispred nosa, rijetko tko će reći ne. Kod takvih jedino što možeš jest razvijati njihovu ljubav i privrženost, a to možeš tako da mu daš tretman, opremu, da se on osjeća dijelom sredine iz koje mu je teško otići. Osim toga, ti isti trebaju znati da veliki europski klubovi u istom godištu dovuku najmanje pet klinaca sa svih strana svijeta i čekaju da jedan od njih postane igrač. I pri tome ih neće biti briga što će biti s ostalom četvoricom.

Zašto sada i europski klubovi žure s dovođenjem djece?

– Svi uzimaju igrače prerano, a europski klubovi to čine prije nego što na njih oko bace NBA klubovi. Svi žele pridobiti za sebe nekog novog Nowitzkog, da im ne prođe ispod radara.

Na taj su način odvedeni i naši klinci, Bender, Zubac i Žižić.

– Svi oni, zajedno s Hezonjom, prerano su došli u NBA. Trebali su se razvijati još sezonu-dvije u Europi, a najbolji primjer za to upravo je Šarić koji je, prije odlaska u NBA, odradio dvije euroligaške sezone. U NBA je stigao kao formiran igrač i odmah počeo igrati s ozbiljnom minutažom, za razliku od Hezonje koji je na takvo što trebao čekati dvije i pol sezone.

U Ameriku je, vrlo mlad, otišao i najstariji Rađin sin Duje (21, 203 cm), no on zbog obrazovanja.

– Kada smo procijenili da nije dovoljno dobar za prvu momčad Splita, otvorila se prilika za takvo što i Duje je otišao. Najprije na takozvani “prep”, zapravo petu godinu srednje škole koja služi kao priprema za fakultet, a kako je tu u momčadi bio jedan od najboljih igrača, dobio je ponudu i za faks.

Je li studij u SAD-u za igrače koji nisu razina talenta poput Šarića najbolji izbor jer se uz nastavak igranja dobije i obrazovanje?

– Tamo ne možeš igrati košarku, a ne završiti školu jer si tamo u režimu “ako želiš igrati košarku, moraš imati dobre ocjene”. Kod nas to nije slučaj. Štoviše, kod nas dečki izađu iz srednje škole i zaborave na obrazovanje pa, ako se ne realiziraju kao igrači, ostanu i bez karijere i bez škole. Na stipendijskom školovanju u SAD-u nemate vremena nizašto, ponajmanje za gluposti, a sve to pomaže u razvoju samodiscipline, jako bitne stavke za daljnji život.

Dujin otac u Hrvatskoj nije dobio najbolje ocjene kada se ocjenjivala odgovornost za stanje muške reprezentacije u kvalifikacijama za SP. Osjeća li se on najodgovornijim za ovih 1-3 u kvalifikacijama za SP?

– Ne osjećam takvu odgovornost kakva mi se pripisuje. Uostalom, u trenutku kada nam treneri koje smo htjeli nisu bili dostupni zbog angažmana u euroligašima, činilo nam se da je Ivica Skelin logično rješenje. Sezonu prije bio je uspješan sa svojim klubom, dva ljeta bio je pomoćnik Aci Petroviću, a s obzirom na to da su nam kvalifikacije kucale na vrata i da bi netko novi imao jako malo vremena za komunikaciju i upoznavanje s igračima, odlučili smo se za njega. No, nije Skelin kriv za to što nam se dogodilo, baš kao ni igrači koji su nam preostali u situaciji kada nismo mogli do naših NBA i euroligaških igrača. U toj situaciji pokazalo se koliko je hrvatska košarka devastirana kako igrački tako i trenerski i mi prije svega moramo nešto poduzeti na školovanju trenera.

A prvo što treba poduzeti jest odluka o novom izborniku. U ponedjeljak je na tu temu održan sastanak Stručnog savjeta, tijela kojem je Rađa predsjednik. Kakav nam sada profil stručnjaka treba?

– Treba nam čovjek koji će moći upravljati sa šest NBA igrača.

Rađe se nedavno sjetio Zdravko Mamić u svojem “obraćanju naciji”. Nakon što je Dino, inače veliki navijač Hajduka, u nekim svojim intervjuima kazao da ne želi gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju dok hrvatskim nogometom vlada jedan čovjek, Mamić ga je u svojem naletu primitivizma nazvao kretenom. Hoće li mu odgovoriti ili ga možda tužiti za duševne boli?

– Neću, mene ovo veseli i nisam se uzbudio ni najmanje. Ne pada mi na pamet ni odgovarati Zdravku Mamiću. Uostalom, ja sam njegov najveći fan.

U tom trenutku ništa nam nije bilo jasno sve dok nam Dino nije pokazao uz kakve se tonove budi. Kada mora ustati u osam sati, onda je to “đubre, đubre, mučko đubre”. Ako je pak namjestio buđenje nešto kasnije, onda se iz njegova mobitela čuje “zmazan si, prljav, smrdiš...”.

– Što više presica, to više materijala za buđenje. Jedino što mu mogu reći jest da mu preporučujem da zaštiti svoja prava na ZAMP-u jer ovako to ljudi besplatno koriste. 

Opasno je vrlo mlad zaraditi veliki novac

Budući da je i sam tamo proveo četiri sezone (od 1993. do 1997.), priupitali smo Rađu može li NBA način života utjecati na odnos prema nacionalnoj reprezentaciji?

– To vam je sve individualno. Pogledajte Bogdanovića i Šarića, oni za reprezentaciju uvijek nađu vremena i uvijek su motivirani. Meni nitko nije mogao zabraniti igrati za reprezentaciju, a i meni su sugerirali da bi bilo dobro da to preskočim.

Neovisno o igranju u NBA, kult reprezentacije i u cjelini nam sve više opada.

– Mijenjaju se vremena, a s njima i ljudi. Nekad je reprezentacija bila puno važniji izlog za igrača nego danas.

S obzirom na to da su čak trojica Hrvata u NBA otišla kao 19-godišnjaci (Žižić, Zubac, Bender), koliko je za njih opasno da zarade velik novac u tako zelenim godinama?

– To je uvijek opasnost. Prije deset godina predstavnik Udruge NBA igrača objavio je podatak da 60 posto NBA igrača bankrotira u roku od pet godina nakon završetka karijere. Ja osobno znam za slučaj Antoinea Walkera, svojeg suigrača iz Boston Celticsa, koji je potpisao ugovor od 120 milijuna USD, a na koncu je ostao bez ičega. Bez obzira na to što ljudi misle da je lako kada imaš para, umješno baratanje novcem velika je nauka.

Posebice kada su u pitanju NBA košarkaši oko kojih se uvijek pojavljuju svakojaki savjetnici s idejama u što bi trebali uložiti.

– Takvima se treba znati oduprijeti, a ja bih rekao da nema kruha bez motike i za veliku zaradu treba se i oznojiti. Život me naučio da nitko drugi neće zaraditi novac za mene i da, ako u nešto želiš ulagati, onda moraš i voditi taj posao, svakodnevno pratiti što se događa, jer inače to često ode k vragu. I ja sam imao takvu pogrešku na kojoj sam naučio i postao puno oprezniji.