Vjekoslav Šafranić (72) jedan je od kandidata za budućeg predsjednika Sportskog saveza Zagreba. U njegovoj bogatoj biografiji treba istaknuti da je bio europski i svjetski prvak u karateu, svjetski prvak u full-contactu, od 1971. do 1979. godine bio je višestruki jugoslavenski prvak u karateu. Bio je uspješan trener u klubovima Vrapče, Max i Radnik. Dobitnik je godišnje Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ za 2018. i Nagrade HOO-a “Matija Ljubek” za 20018. Idejni je začetnik i osnivač Društva sportaša veterana i rekreativaca koje je osnovano 2010. godine, ali i osnivač Zaklade Društva sportaša veterana i rekreativaca koja se brine o vrhunskim sportašima u potrebi te upravitelj Zaklade.
Dobio batina zbog krave
– Odrastao sam u Hrašću, malome mjestu pokraj Zagreba. U Hrašću nije bilo nikakvog sporta osim nogometa. Tako sam i ja počeo trenirati nogomet, prvo na ulici s prijateljima, a potom u klubu. Osim što su išla u školu, sva djeca su radila u obiteljskom gospodarstvu. Tako su moji roditelji imali jako puno krava, svinja, peradi. Od toga se živjelo, od životinja i vrta. Mama je svaki vikend išla na plac u Zagreb i od zarade kupovala tjedni špeceraj. Čuvao sam i krave i često sam od roditelja znao dobiti batina kada bi mi krava pobjegla i najela se previše djeteline. Pobjegla bi mi zato što sam za vrijeme čuvanja s dečkima igrao nogomet. Znao sam kao mali sve raditi u vrtu, kopati, orati... Svi smo se radovali nedjelji jer se samo taj dan jelo meso i kolači. To su bili lijepi dani, bez obzira na sve – priča Šafranić.
Zimi ste se sanjkali, ljeti kupali...
– Da, pokraj nogometnog igrališta u Hrašću bio je jedan mali brijeg gdje smo se sanjkali, a blizu smo imali jednu šodericu gdje smo se kupali. Za bolje od toga nismo znali.
Nakon osnovne škole u Odri, upisali ste srednju školu u Zagrebu.
– Išao sam u Zagreb u školu samo jednu godinu. Bilo mi je naporno putovati svaki dan od Hrašća do Zagreba, pa sam se prebacio u zanatsku školu u Veliku Goricu. Završio sam zanat za kovinopojasara. To je obrt koji se bavi izradom metalnih predmeta ili dijelova predmeta posebnom tehnikom tiještenja. Kasnije sam se s tim zanatom zaposlio u tvornici lustera. Ondje sam radio 18 godina. I danas bih mogao raditi taj posao bez ikakvih problema – kaže Šafranić.
U NK Bratstvu iz Hrašća Šafranić je igrao na mjestu stopera, ali znao je igrati i mjestu napadača.
– Igrali smo po okolnim selima, a travnjaci su bili očajni. Negdje 1966. upisao sam se u Karate klub Zagreb. Jedan moj prijatelj išao je na treninge pa me jednom poveo sa sobom. Taj sport bio mi je nepoznat, ali me oduševio kada sam gledao sparing-borbe. Karate je u to vrijeme bio novi sport u Zagrebu. U to vrijeme postojao je samo jedan klub, a onda se brojka povećala na tri kluba. Ima sam 17 godina kada sam počeo trenirati. Na treninge sam išao dvaput tjedno, a sve ostale dane trenirao sam doma, u štali. Sve ono što bih naučio na treningu, ponavljao sam kod kuće. Jednom prilikom priručni uteg koji sam napravio odletio je u kravu koja je bila steona. Uteg je bila kanta s betonom. Krava je ostala bez telića pa sam ponovno dobio dobre batine – prisjeća se tih dana Šafranić.
Kada je počeo trenirati karate, umro mu je otac, a mama baš nije bila oduševljena njegovim izborom sporta.
– Već sam dugo trenirao karate kada je mama kupila ciglu kako bi dovršila gradnju obiteljske kuće. Tako je u naše dvorište stiglo 12.000 cigli, a meni je to bilo super jer sam najviše volio karate udarcima razbijati cigle, daske i crepove. Kada je mama vidjela što sam napravio, a razbio sam desetke cigli, opet je bilo kolcem po leđima. Znam da je vikala: “Čime ćemo kuću napraviti...”
Susjedi su vas čudno gledali kada biste sami trenirali u dvorištu?
– Da, trenirao sam pokrete, a to je nekome sa strane, tko se ne razumije u sport, izgledalo kao da mlataram zrakom bez veze. I onda je susjeda pitala mamu: ‘Čujte, kaj je vašem sinu. Je l’ poludil kada maše rukama po dvorištu?’
Zanimljivo je da je k Šafraniću dolazio i trenirao i Lupino, ali i još neki sportaši.
– Na fizičke pripreme dolazio mi je i pokojni stolnotenisač Dragutin Šurbek, a na sparing Damir Škaro, kasnije proslavljeni hrvatski boksač.
Prvo prvenstvo Jugoslavije osvojio je 1972. godine u Čačku.
– Bilo je vatreno. Vikali su mi “ustašo, ustašo”. Najtežu borbu imao sam u polufinalu. Trebao sam čovjeka praktički ubiti da bih pobijedio jer su suci navijali za njega, a ja sam bio puno bolji. Imao sam problema uoči finala jer nisam mogao spavati. Naime, u hotelu “Morava”, gdje smo bili smješteni, bila je neka svadba. Cajke su treštale cijelu noć. Pokušao sam staviti ormar na vrata kako bih malo ublažio buku. Nisam se naspavao, ali sam lako pobijedio u finalu. Nakon tog naslova prvi sam put pozvan i u reprezentaciju. Na prvom natjecanju bio sam član ekipe koja je osvojila broncu. Izbornik, Ilija Jorga, nikad mi nije dopustio da se natječem u pojedinačnom dijelu, samo ekipnom. Imao je neke svoje borce koje je gurao pa za mene nije bilo mjesta. Uspio sam osvojiti tek europsko zlato u apsolutnoj kategoriji 1974. godine jer sam te godine bio prvak Jugoslavije u apsolutnoj kategoriji, pa Jorga nije mogao ne staviti me u pojedinačni dio. Za naslov europskog prvaka dobio sam nagradu – put i smještaj na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine. Meni se tamo nije išlo pa sam tražio u zamjenu novac. I na kraju sam dobio novac, kojim sam konačno uspio završiti gradnju obiteljske kuće u Hrašću.
U to vrijeme od karatea se nije moglo živjeti?
– Ma kakvi. Ali kako sam bio dobar u karateu, lakše sam dobivao poslove redara u noćnim klubovima pa sam tako zarađivao. Radio sam kao redar na ljetnoj terasi kazališta ITD gdje je radnim danom znalo doći i tisuću ljudi, a vikendom je dolazilo i po 3000 ljudi. Dolazili su glumci, sportaši, studenti... Bilo je nekih intervencija, ali ništa strašno. Većina ljudi znala je tko sam. Najviše problema radili su studenti iz nesvrstanih zemalja. Znao sam se rukama suprotstaviti dečkima koji su na mene išli razbijenom bocom – priča Šafranić.
Karijeru je završio 1985. godine. Nakon karatea, počeo se baviti profesionalno full-contactom i kick-boxingom, u čemu je bio pionir u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
– Zbog full-contacta bio sam izbačen iz karate reprezentacije Jugoslavije jer sam se, tobože, bavio profesionalnim sportom. U 24 meča tijekom karijere poražen sam samo dvaput, a jedan je meč završio neodlučeno. Oba puta pobijedio me Dominik Valera, a s njim sam se borio i na svom oproštaju i taj je meč završen neodlučeno. Za razliku od karatea, u full-contactu bilo je nešto novca. Sjećam se da sam od prve zarade kupio Wartburg karavan. Taj auto mi je bi super jer sam u njemu mogao prevoziti svu moguću građu za gradnju obiteljske kuće.
Prisjeća se Šafranić i svojih poznanstava s Brankom Cikatićem, Hrvatskim tigrom, kick-boksačem i prvim pobjednikom turnira K-1 Velike nagrade u Japanu, te s Mirkom Filipovićem, Cro Copom, borcem mješovitih borilačkih vještina, boksačem, kick-boksačem i borcem K-1.
Prvi ugovor s Dinamom
– Kad sam se borio za svjetski naslov u Malmöu 1983. godine, Cikatić se borio u predborbi. Osvojio sam naslov i postao svjetski prvak. Rekao sam Branku da nešto napravimo i populariziramo taj sport u Hrvatskoj. I pristao je. Bila je to velika stvar jer je između njega i mene bilo veliko rivalstvo, otprilike kao između Dinama i Hajduka. Borili smo se sljedeće godine u maloj dvorani Doma sportova, puno je ljudi ostalo vani. Branko je bio strašan borac, osvojio je prvi K-1 u povijesti. Ali pobijedio sam ga u toj borbi nakon sedam rundi. On se pripremio da ću ići udarcima nisko pa se čuvao tzv. čišćenja...
Poslije sportske karijere, Šafranić je počeo raditi kao trener, prvo u klubu Vrapče.
– S klubom sam osvojio prvenstvo Hrvatske i bili smo treći na prvenstvu Jugoslavije. U Vrapču mi je predsjednik kluba bio Ivan Jarnjak. Vrlo brzo sam učenicima pokazao tko je autoritet pozivajući ih na sparing kada su u različitim situacijama izbjegavali zadatke koje bih im zadao. Dok sam bio trener u Karate klubu Radnik u Velikoj Gorici, upoznao sam i Veljka Kajtazija, po mnogočemu osebujnog čovjeka i velikog borca. Bio je okosnica našeg kluba i uzor mnogima te se savršeno uklopio u ekipu, koja se i nakon treninga često družila uz razgovor i pjesmu – ističe Šafranić.
U međuvremenu ste otvorili kafić Ippon koji je ubrzo postao kultno mjesto zagrebačkih sportaša.
– Mogao sam birati – otići u inozemstvo i raditi kao trener ili ostati u Zagrebu i raditi kao trener za puno manju plaću, ali s mogućnošću da dobijem kafić. I tako sam odabrao ostanak u Zagrebu. Zanimljivo je kako je kafić dobio ime. Naime, u jednu kutiju napisao sam nekoliko japanskih izraza koji se koriste u karateu. I prijateljima sam dao da zaokruže izraz koji im se najviše sviđa. Najviše glasova dobio je ippon. U kafić su dolazili Paškvalin, Škaro, Šurbek, cijela Cibona... Bivša djevojka Andre Knege radila je kod mene kao konobarica... Bila je to prava klapa, Branko Cikatić došao je u moj kafić dan nakon naše borbe, sa sunčanim naočalama da mu se ne vide modrice. Uhvati me nostalgija kad se sjetim tog kafića...
Krajem osamdesetih rodila se ideja o zaštitarskoj tvrtki. Teško da postoji čovjek koji nije čuo za Sokol-Šafranić.
– Bio sam na seminaru u San Franciscu 1989. godine i tamo sam vidio kako to funkcionira. Praktički sam sve prekopirao od njih i to primijenio kod nas. Otvorio sam tvrtku početkom devedesetih. Prvo su me blijedo gledali – što će sad ovaj s tom zaštitarskom tvrtkom, ali prije mene to je bio amaterizam. Prvi ugovor sklopio sam s Dinamom a zatim s Cibonom. Kasnije s Elektroprivredom, Inom... Bilo je to vrijeme Domovinskog rata i moji dečki bili su prilično angažirani na svim frontama. U jednom trenutku imao sam 3000 zaposlenih. Nakon četiri godine, 50 posto udjela prebacio sam na Zlatka Marića.