Usred raspada Juge: Pad komunizma je pomogao da Hrvatice pokore Europu

Trideset je godina prošlo od najvećeg događaja u povijesti hrvatske ženske klupske odbojke. U veljači 1991. odbojkašice Mladosti postale su prvakinje Europe što iz današnje perspektive izgleda nestvarno.

No, nije to niti tada bio rezultat naglo iznikle kvalitete domaćih igračica, već genijalnog manevra Nevena Barača, čovjeka kojeg smatraju mecenom odbojke u Hrvata. I zato je njemu kapetanica te ekipe Danijela Bilbija poklonila svoju medalju što je Barač popratio sa suzama radosnicama. A baš je on u Odbojkaški dom, koji je prije toga sagradio iznimnim gospodarskim manevrom za samo 11 mjeseci, doveo tri ponajbolje svjetske odbojkašice, ali i najboljeg svjetskog trenera. Pa je hrvatsko zlato osvojeno s ruskim hardverom i softverom.

A što je bila polazna točka projekta koji će uroditi s tri finala Lige prvakinja (1991., 1992. i 1994.), a potom i tri europska srebra reprezentacije (1995., 1997. i 1999.), ispričao nam je Zdeslav Barač. Bivši šef Hrvatskog odbojkaškog saveza, danas član Upravnog odbora Svjetskog (FIVB) i Europskog (CEV) odbojkaškog saveza, priču počinje ovako:

– Važan trenutak bila je rasprava na predsjedništvu Mladosti, u siječnju 1979., kada se još Odbojkaški dom nije mi počeo graditi. A tog dana razgovaralo se o tome da li da se ženska sekcija ukine ili ne jer u tom trenutku ženska odbojka nije bila zanimljiva nikome. Mladost jest igrala u prvoj jugoslavenskoj ligi, no stalna tema bila je borba za ostanak u ligi. Srećom, odlučeno je da Mladost neće odustati od svoje ženske ekipe.

I onda se dogodilo nešto spektakularno u režiji Nevena Barača, gospodarstvenika koji je kao nitko obilježio odbojkaški sport u Hrvatskoj, o čemu njegov sin Zdeslav danas ovako govori:

Otac je krajem 80-ih bio poslovno prisutan u tadašnjem SSSR-u i ja ne znam kako se točno dogodilo da se spojio s Nikolajem Karpoljem. Bila je to 1990. i cijela situacija bila je olakšana činjenicom da je SSSR već bio spreman za promjene. Karpolj je poželio da se dokaže u drugom sustavu, ali i da njegove igračice, Irina Kirilova, Jelena Čebukina i Valentina Makovjeckaja imaju izlaz van.

A kako je izgledalo iz perspektive dotičnih, priča nam Jelena Čebukina, blokerica rodom iz kazahstanskog Almatija.

– Isprva sam ja trebala igrati za Dubrovnik, a njih dvije za Mladost. No, kada sam došla u Zagreb Neven Barač me pitao bih li htjela i ja igrati za Mladost. Odgovaralo je to i Karpolju jer je htio da tehničarka Kirilova s dvije blokerice igra i trenira zajedno sve do 1992. i Olimpijskih igara i to u jakom stranom klubu, ako već to nije ruska Uraločka. I isplatilo se jer smo u Barceloni osvojile olimpijsko srebro.

A u Zagreb su Ira, Čiba i Valja stigle kao aktualne svjetske prvakinje iz 1990. ali i kao aktualne olimpijske pobjednice iz Seula 1988. za koje je odlazak u inozemstvo bio prilika da nešto zarade.

– Za nas sportaše nije bilo željezne zavjese jer mi smo putovali po svijetu, ja bih četiri mjeseca igrala za klub, a osam mjeseci bih bila u reprezentaciji. Za vas je to možda tada bio smiješan novac, a nama ne, čak i nakon što bi nacionalni Savez uzeo svoje od naših ugovora. Sjećam se da sam tim novcem mogla kupiti stan i omogućiti mojoj obitelji da se presele iz Kazahstana u Rusiju.

Od tri novopristigle Ruskinje u Zagrebu se najbolje asimilirala upravo Dubrovkinja Čebukina:

– Kada sam počela živjeti u Zagrebu, meni je bilo super. Da sam otišla u Italiju, bio bi to samo posao, no kada sam došla u Hrvatsku, znala sam da tu mogu ostati živjeti, što se na kraju i dogodilo. Bila je to lijepa, možda i najljepša godina u mojoj karijeri i prava je šteta što je sve prekinuo rat. Sjećam se, te večeri kada smo postale prvakinje Europe da sam jedva došla do svog stana u zgradi na Gredicama. Svi susjedi otvorili su svoja vrata i zvali me u stan da nazdravimo.

Te sezone Mladost je dominirala Ligom prvakinja pa se u Odbojkaški dom jedva moglo ući, a kada se zagrebački klub prihvatio domaćinstva Final Foura, bilo je jasno da Karpolj i njegove “djevuške” jurišaju na naslov. A pritom je velik posao obavljen u polufinalu protiv talijanskih prvakinja Olimpije Teodore iz Ravenne, da bi u utakmici za naslov s 3-0 bile pobijeđene odbojkašice Uraločke, braniteljice prijestolja, ovaj put zakinute za igračko velemajstorstvo Kirilove i Makovjeckaje, odnosno trenersku genijalnost Karpolja.

Doduše, zakinute su bile i za vodstvo Galine Karpolj, Nikolajeve supruge, koja je u muževu odsustvu vodila Uraločku, ali ne i u utakmici za naslov da se ista ne bi pretvorila u sukob interesa. I zato je utakmicu vodio pomoćni trener Valerij Jurjev.

– Svi ti naši uspjesi, a pogotovo taj iz 1991., meni s ovim vremenskim odmakom izgledaju nestvarno. Ja taj finale nisam igrala jer sam bila trudna pa sam bila sukomentatorica u TV-prijenosu Mići Dušanoviću. Inače te sezone Odbojkaški dom je bio stalno pun, a znalo se događati i da za vrijeme treninga na tribinama imamo puno studenata iz obližnjeg studentskog doma – ispričala nam je tadašnja igračica Mladosti Marija Anzulović koju smo pitali kakav je prema njima bio Nikolaj Karpolj, taj, u svakom time-outu, vrlo glasni i zajapureni, trenerski genijalac:

– Nikolaj je prema ruskim curama bio puno stroži nema prema nama domaćim igračicama.

A kako je bilo trpjeti svu tu Karpoljevu viku, to nam je ispričala Čebukina...

– Mi se nismo osvrtali na to kojim bi tonom on nešto govorio jer on je nama, tim povišenim glasom, govorio taktiku. Zapravo, to je bila njegova strategija da na nas igračice viče kako bi nas publika počela žaliti. On je bio spreman cijelu dvoranu okrenuti protiv sebe samo da bi istu publiku dobio za nas cure.

Kad su došle u Zagreb, Ruskinje su trenirale više od domaćih cura, od sestara Bilbija, Tanje i Danijele, Sergeje Lorber, Slavice Kuzmanić, Snježane Ušić, Mirjane Jelovčić, Meline Draganić...

– Karpolj je mislio da to opterećenje s kojim je radio s domaćim curama za nas nije bilo dovoljno jer smo mi naučile više raditi. Tako bismo mi ostale dulje raditi, recimo da bismo odradile 150 posto od onog osnovnog treninga. S tim domaćim curama bio je diplomatičan, polako ih je pripremao za ono što slijedi. Trebalo je doći na trening ranije, normalno obučen, nikako našminkan, a nije dopuštao niti da se pije kava! O pušenju da niti ne govorim.

Da je u odbojkaški Zagreb stigao ruski tip profesionalizma (čvrste ruke), na koji se nije bilo lako priviknuti domaćim curama, potvrdila nam je i Slavica Kuzmanić, Kaštelanka koja je mladostašicom postala 1989. godine.

– Iz nečega što je bila ljubav i najdraža zanimacija prešaltati se u profesionalizam najviše razine nije bilo nimalo lako. Mi čak ni te sezone u kojoj smo postale europske prvakinje još nismo mogle trenirati koliko i naše Ruskinje.

Posebno zahtjevna među njima bila je Irina Kirilova, na glasu kao ponajbolja svjetska tehničarka.

– Ako ste gledali “Last Dance”, dokumentarac o Michaelu Jordanu i tome koliko je bio zahtjevan prema svojim suigračima, onda će vam biti jasno kako smo mi doživljavale Irinu. I u ljudskom smislu Čebukina i Makovjeckaja bile su pristupačnije, a Irina je imala karizmu, i igračku i ljudsku, i nije ju lako bilo pratiti – prisjetila se Slavica koja je sedam godina kasnije (1998.), baš kao i Čebukina, postala prvakinja Europe i s Dubrovačkom bankom.