Miroslav Blažević uhićen je 20. listopada 1995. godine u francuskoj zoni ženevske zračne luke Cointrin, spremajući se za let u Pariz, zbog optužbi da je sudjelovao u aferi Tapie, skandalu oko namještanja utakmica u francuskom prvenstvu. U vrijeme uhićenja Ćiro je bio izbornik hrvatske reprezentacije, u završnoj fazi kvalifikacija za EP 1996.
– Iako su me neki upozoravali kako postoji opasnost da me privedu, kao posve nevin čovjek, koji nikada nije povrijedio sport, nisam se obazirao na ta upozorenja. Smatrao sam da nema ni jednoga razloga za moje uhićenje – rekao je Ćiro nakon što je prošlo mnogo vremena od tog događaja.
Neopisiv osjećaj nelagode
Iz Ženeve je prebačen u zatvor Luyines kod Aix-En-Provencea, u kojemu je proveo 17 dana. Ćiru je teretio nekadašnji direktor Marseillea Jean-Pierre Bernès tvrdeći da je Blažević, kao trener Nantesa, za tadašnjih 420.000 francuskih franaka sredio da 1989. godine remijem (0:0) završi utakmica između njegova kluba i Tapiejeva Marseillea...
Miroslav Blažević na to je kazao:
– Ne mogu vam opisati taj osjećaj nelagode kada sam u hodniku, privezan lisicama za radijator, čekao ispitivanje kod suca. Jedina utjeha bila mi je uvjerenje da nisam ništa kriv. To sam rekao i sucu: "Nemojte napraviti tu pogrešku i poslati me u zatvor, jer ja nisam napravio ništa čime bih to zaslužio!" Sudac mi je objasnio da je svjedok Bernès negdje na odmoru i da ne mogu doći do njega. Shvatio sam da me doista čeka zatvor, a kada su mi se pred nosom onako sablasno zalupila vrata ćelije, bogami, pomišljao sam i na najgore – pa ubit ću se ovdje!
Blažević ne negira da je novac od Marseillea zaista dobio, ali ne kao mito za nečasnu radnju, nego kao premiju u transferu Didiera Deschampsa iz Nantesa u Marseille.
– To je bilo na inicijativu predsjednika Nantesa Maxa Bouyera, koji je, prodajući najboljega igrača, kazao ljudima iz Marseillea: "Dajte i Blaževiću simboličnu svotu, ipak je on stvorio Deschampsa", pa sam primio sto tisuća francuskih franaka – kazao je Ćiro, dodajući kako je i sam Bouyer svjedočio o tome te pripomogao njegovu puštanju na slobodu.
Na sudu se na koncu pojavio i sam Bernès te okrenuo priču u Ćirinu korist kazavši kako nikad nije govorio o kupljenim utakmicama, kako su ga novinari pogrešno interpretirali, te kako ne zna je li Blažević sudjelovao u namještanju. Ćiro se s osmijehom prisjećao nekih zatvorskih epizoda.
– Naravno da su me svi zatvorenici prepoznali i iz svih ćelija zaorilo se: "Ne daj se, Ćiro!", a ja sam zavapio: "Dajte mi cigarete!" I dok si rekao keks, tamo neki, sa suprotne strane zatvora, šalje cigarete u plastičnoj bočici. Ni u jednom trenutku nisam klonuo duhom u tom okruženju. Ja sam ipak trener, pa sam svaki dan zatvorenicima vodio jutarnju gimnastiku.
Dvojica igrača tražila smjenu
Blažević je iz zatvora pušten 6. studenoga 1995. godine, samo devet dana uoči kvalifikacijske utakmice sa Slovencima u Ljubljani. Preuzeo je selekciju s knedlom u grlu, kao kompromitirani izbornik, ali odlučan dokazati kako ga dani u zatvoru nisu smekšali, još manje da je zahrđao. U teškoj utakmici slavio je 2:1 (pogoci Jurčevića i Šukera), a tek koju godinu poslije doznao je što joj je prethodilo.
– Nažalost, igrači, kada ih držiš u šaci, mogu biti najplemenitiji i najbolji, ali čim ispustiš uzde, oni se transformiraju iz najboljih u najgore i ne biraju sredstva da tvoje zlo iskoriste za svoju promociju. Stoga me pogodilo to što su dvojica reprezentativaca, dok sam bio u zatvoru, kod tadašnjeg predsjednika Saveza Vidoševića tražila moju smjenu. Jedan je bio predvodnik, drugi je došao pognute glave, a Nadan – ne mogu mu to zaboraviti – nije htio ni čuti za takvo što! Čak je rekao da bi bio spreman tražiti odgodu utakmice sa Slovenijom dok ne izađem iz zatvora – rekao je Ćiro, ne želeći otkriti o kojim igračima je riječ.
Svjestan da je klima protiv njega, Ćiro se nakon povratka iz zatvora želio držati i podalje od predsjednika Tuđmana. Prisjetio se jednoga detalja...
– Nagovorili su me da odem na neku Dinamovu utakmicu u Maksimiru. Tuđman na svome mjestu u svečanoj loži, a ja na suprotnoj strani, što dalje, da me ne vidi. A svi u loži okreću glavu od mene, kao da sam šugav. Zamislite, dojučerašnji prijatelji, kao da su jedva dočekali moju pogrešku kako bi se približili Tuđmanu. I na poluvremenu je bilo 0:0, njegova Croatia igra loše, vidim poglavara da je očajan. U jednom trenutku on se okreće i pogledi nam se susretnu: "Znao sam da niste ništa krivi!" poviče mi Tuđman, a ja, sav ponosan i sretan, u tri skoka odmah se stvorim pokraj njega! I svi oni koji su me prije pet minuta s takvim gađanjem gledali, počeše padati po meni: "Ćiro, Ćiro, ti si naš..."
Slična priča kao kod Mamića.koji je stvarao nogometaše.A oni njega u zatvor