Malo tko će vam znati reći nešto više o ronjenju na dah osim imena Gorana Čolaka. No, ako zaronite malo dublje, vidjet ćete da je Hrvatska puna kvalitetnih i uspješnih ronilaca.
Prije nekoliko dana na 13. Serbian Open Freediving Championshipu mladi Splićanin Boris Milošić (22) oborio je svjetski rekord. U disciplini Bi-Finn sa zaronom od 234 metra, pod nadzorom federacije AIDA, postao je svjetski prvak.
Prvo mjesto s njim dijelio je još jedan hrvatski ronilac – Vitomir Maričić (34), dok je Lidija Lijić (37) na istom natjecanju oborila ženski svjetski rekord zaronivši 186 metara.
Mentalni aspekt je najvažniji
Nije li to najbolji dokaz tome da je Hrvatska ronilačka sila. No, ono što nas dodatno veseli jest to što se mladi Milošić popeo na tron u dosta starijoj konkurenciji.
– Osam godina bavim se ronjenjem na dah, a na natjecanjima sam uvijek među najmlađima. No, moja priča s ronjenjem krenula je tako da sam s 14 godina prvi put ronio s bocom u Rogoznici, onda sam živio u Austriji pa sam se tamo učlanio u ronilački klub kako bih naučio neke stvari. Došao sam na trening s maskom i disalicom samo roniti i ondje sam se susreo s ljudima koji se bave ronjenjem na dah i uveli su me u to. Nisam znao da je to sport i da se može trenirati. A kada sam krenuo ozbiljno, već sam imao velike ambicije, kao što je sada ovaj svjetski rekord – kaže nam Boris pa se prisjeća kako je to bilo na natjecanju u Srbiji i o čemu je razmišljao tijekom zarona.
– Ne smije se misliti na disanje, nego na druge stvari. Uvijek je različito. Ovaj put razgovarao sam sâm sa sobom. Pokušavao sam razmišljati kao pobjednik, utišavao sam se, govorio si: “Nije tako loš osjećaj, super si, možeš ti to, odi dalje, disat ćeš opet.” Pokušavam si tako oduzeti strah i negativne misli – kaže mladi sportaš pa pojašnjava što je kod ronjenja na dah najteže.
– Osjećate manjak kisika i laktate koji se stvaraju u mišićima. Mliječna kiselina tijekom zarona otežava rad mišića, počnu boljeti noge. Oko 90 metara počele su me boljeti noge, a krajem zarona su me toliko boljele da bi mi trebalo nekoliko sekundi da bih mogao ustati nakon zarona. No, najteži dio je mentalni. Treba motivacije i fokusa. Mora se htjeti nastaviti dalje iako ti tijelo kaže da izađeš iz vode.
Boris trenira dva sata na dan, šest puta tjedno i kaže da mu to ne oduzima puno vremena.
– Imam drukčiju filozofiju treninga. Meni je mentalni aspekt puno bitniji. Mentalno sam si sam trener. To je posao 24 sata na dan. Nije teško, ali moram se uvjeravati da sam pobjednik, da sam na višoj razini nego do sada. Ključ toga je da razmišljam kao pobjednik i da iz svega izvlačim pozitivno.
A motivirati se uspio i na posljednjem natjecanju...
Mir i tišina u dubini mora
– Prije zarona motivacije nisam imao. Bio sam bolestan nekoliko tjedana prije, pala mi je forma, rezultati su bili loši. Nisam se nadao ni 200 metara, ali sam se tijekom zarona uspio motivirati. Kod mene je bio ključ što sam si pred kraj oduzeo sve nade i očekivanja. Rekao sam si da ću ići dokle god mi bude dobro i onda ću izaći. Ta faza je vječno trajala i oborio sam rekord.
Planove i ambicije ima... Nada se da će na ljeto ići na Svjetsko dubinsko prvenstvo u Nicu. Kaže da granice u svojoj karijeri ne vidi. I iako uvijek nastoji izvući najbolje iz svega, cijela ronilačke priča ima i drugu stranu.
– Prije treninga ne smijem ništa jesti, a oni su od 17 sati na Poljudu. Ponekad ne bih cijeli dan ništa jeo. Budem uvijek gladan, to je jedino čega se moram odricati. No, svejedno obožavam ronjenje na dah. Kada sam u moru, najviše me privlači tišina. Kada zaronim toliko duboko da se više ne vide svjetla, kada bude mračno i kada nema nikoga oko mene. Kada su svi na površini, a ja u dubini mora u tišini, to je nešto najljepše – zaključio je.
>> Pogledajte kako je Thompson iz ringa pjevao za Hrgovića!