Zašto je 14. veljače 2000. jedan od najznačajnijih Dinamovih datuma?
Taj dan bio je znakovit po mnogočemu, ne samo po vraćanju svetoga imena. Primjerice, u novi Dinamov Izvršni odbor ušao je Dražan Jerković, tada još sportski direktor Zagreba, a još važniji bio je prodor u klupsku vrhušku ambicioznoga, 40-godišnjega Zdravka Mamića. Tada ga se u novinama predstavljalo ovako: “Uskoro će postati vlasnik menadžerske Fifine licencije, pod njegovom paskom je najbolji igrač Rijeke Boško Balaban...”.
Naivni Canjuga Mamiću je honorirao pomoć u realizaciji ideje o vraćanju imena i ne sluteći da će tri mjeseca kasnije biti “pokojni”, naravno, u briljantnoj režiji Mamića, Barišića i Zajeca. No, uskoro će i Zeko krenuti Canjuginim putem, ostavljajući Dinamo u rukama Zdravka i Mirka. I drže se ruku pod ruku njih dvojica i do dana današnjega. Tandem snova...
A što se sve događalo uoči toga 14. veljače 2000.? Krenulo je još četiri mjeseca prije, kada si je Canjuga jednim morbidnim, ali lukavim, proračunatim manevrom osigurao neizbrisivo mjesto u klupskoj povijesti.
Sastanak u Gračanima
– Tuđman mi je iz bolesničke postelje poručio: “Vratite djeci Dinamo!” – interpretirao je Zlatko razgovor s teško bolesnim predsjednikom, ulovljenim dok je patronažna sestra išla skuhati čaj pa nitko osim Cakija nije čuo taj Tuđmanov vapaj... Canjuga se tako u nastavku ove priče predstavlja kao izvršitelj predsjednikove posljednje volje. O tome svjedoči zagrebački poduzetnik Željko Šelendić, čovjek koji je za isti stol doveo smrtno posvađane Canjugu i Mamića.
– Ne znam što je Tuđman rekao Canjugi, ali znam da je Caki, s kojim sam se tada intenzivno družio, odigrao najznačajniju ulogu u povratku Dinamova imena. Najprije je probao sa svojima, unutar kluba, no to baš nije išlo, pa sam mu savjetovao da se okrene Mamiću. Pozvao sam ih doma k sebi, u Gračane, sjedili smo dugo jednu večer, bili smo Canjuga, Zajec, Maminjo i ja. Mislim da su Canjuga i Mamić prvi put zajedno sjeli za stol – prisjeća se Šelendić, čovjek koji je gradu Zagrebu poklonio spomenik banu Jelačiću, restauriravši ga o svom trošku.
Nikada nije bio u Dinamovoj upravi, niti ga to privlači. Ostaje samo prijatelj kluba, blizak i s ovom i s onom garniturom...
– Dobro da je to tak’ bilo završeno. Ma i mirisalo je u zraku da će se Dinamo vratiti. Igralo se dobro, a publike nije bilo na stadionu i nešto se moralo dogoditi – dodaje Šelendić.
Canjuga je bio heroj jedan dan, ako i toliko, brzo je nestao sa scene?
– Zdravko ga je trebao ostaviti pokraj sebe. Bio bi mu bolji nego Barišić. Ali takva je bila klima, Caki je očito morao otići. Iako, mora se priznati da je on pokrenuo promjenu imena – zaključio je Šelendić.
Te burne maksimirske večeri 14. veljače 2000. godine, pod maksimirskim betonom skupilo se deset tisuća Bad Blue Boysa. Nije dugo trebalo da dođe do bliskoga susreta s policijom... Bilo je napeto i u klupskim salonima, u koje se moglo ući samo s posebnim akreditacijama. Dotadašnjemu predsjedniku Skupštine Zlatku Vitezu, koji je Canjugu proglasio “duševnim bolesnikom”, bio je zabranjen ulazak na skup, kao i počasnom predsjedniku, narodnom heroju Marku Beliniću.
U 18.02 predsjednik Skupštine Stjepan Brolich je objavio:
– Ovome klubu vraćeno je ime Dinamo! Od ovoga trenutka ime našega kluba opet je Dinamo.
U Vukovaru 8 tisuća gledatelja
A pogledajte tko je sve u to vrijeme bio član Skupštine: ginekolog (Šimunić), TV voditeljica (Željka Fattorini), ugostitelj (Botko), novinari (Bauer, Tuđen, Naglić, Kramer), bivši ministri (Hebrang, Jarnjak)... Nikoga iz redova BBB-a, jedine snage koja se godinama, u teškim vremenima za Dinamova navijača, borila za povratak imena.
Bio je to nesumnjivo velik dan za Dinamo, a neke od odluka tadašnjih skupštinara imat će dalekosežne posljedice za klub. Pa iako je Dinamo u međuvremenu neslućeno ojačao, ponekad se čini da se nikada i nije otisnuo iz dvijetisućite. Čudne li podudarnosti: plavi su i danas uvjerljivo prvi, a Maksimir opet zjapi prazan. Boysi su opet u pobuni i ratu s upravom, a ista je i poruka s maksimirskih tribina: “Vratite nam Dinamo!”.
Kako god se zvao, ovaj klub uvijek ima nekoga svoga “Canjugu”...
Za podsjetnik, prvu utakmicu pod imenom Dinamo odigrao je 19. veljače 2000., u Vukovaru, pred 8000 gledatelja, mršavih 0:0. Pod vodstvom Marijana Vlaka tada su nastupili: Ladić, Šarić, Tokić (Pavlović), Jurić, Tomas, M. Cvitanović (J. Šimić), Mikić, Prosinečki, Bišćan, Mujčin (Pilipović), Šokota. Na prvu sljedeću u Maksimiru, protiv Zagreba (2:2) došlo je 15.000 gledatelja, a nakon toga, kada je u Zagrebu gostovao Osijek, bilo ih je samo 3500.
Dinamo je toga proljeća osvojio naslov prvaka, dok je u finalu Kupa poražen od Hajduka. Zlatko Canjuga smijenjen je na Skupštini u svibnju, a Robert Prosinečki potjeran je iz Dinama dva mjeseca poslije. Navodno im je bio preskup...
>>Priča je objavljena u sportskom tjedniku Max!
>>Mamić otvorio vrata sjevera, ali i s te je tribine slušao uvrede