Bez ikakvog posebnog šoua, Ivica Kostelić oprostio se od svog Sljemena. Nakon što je za vodećim zaostao tri i pol sekunde, u ciljnoj se ravnini latio mikrofona i poručio publici:
– S obzirom na to da se možda sljedeće sezone nećemo vidjeti, želim vam zahvaliti za svu potporu koju ste mi davali svih ovih godina.
Bio je to kostelićevski oproštaj od vjernih navijača, nimalo melodramatičan. Zašto nije sklon oproštaju, uz fanfare, kakav su radili mnogi veliki šampioni?
– Za mene je to kraj jedne ere života koja mi je puno značila i tko zna hoću li ponovno imati takvu eru u svom životu. Sada dolazi obitelj, i to je jako lijepo, no ovo je jedna strast s kojom sam se saživio od malih nogu. S ponosom gledam na svoj sportski put i zašto bih bio sretan što to sve prestaje?
Moji rezultati ostaju
Ivica je tip čovjeka kojem očito nije do posebnih počasti i on će, kako je to rekao njegov otac Ante, “samo odjednom izići iz svega toga”, bez žudnje za oproštajnim ovacijama.
– Kad me o tome pitaju, uvijek se sjetim što je rekao slavni Goethe: “Djelo je sve, slava je ništa”. Tvoja djela za tebe dalje govore, ona ti priskrbljuju poštovanje. A slava? To je prašina.
A njegovo djelo je takvo da će biti jedan od najvećih šampiona hrvatskog sporta, ali i ponajveći Spartanac svjetskog skijanja.
– Kako god se na mene gledalo, moji rezultati ostaju. Mi smo ih postigli pod teškim okolnostima, težim od naše konkurencije. Prešli smo deset puta teži put nego oni koje smo morali pobijediti.
Ostaje i sjećanje na velikog sportaša kojeg Hrvati jako vole.
– Ja sam u ovoj utrci zaostao tri i pol sekunde za vodećim i nitko u cilju na to nije reagirao. Štoviše, svi su pljeskali. A najviše me se dojmilo to što mi je Tina Maze rekla da su u natjecateljskom šatoru pljeskali i skijaši. I to nešto znači.
Ivičin otac Ante vidi način na koji bi mu sin mogao nastupiti čak i na sljedećim Zimskim olimpijskim igrama, a to je odlazak na još jednu operaciju nakon koje bi već u kolovozu mogao početi trenirati.
– Dosad sam imao 14 operacija i jednom moram reći da je dosta. Znam da će ovo koljeno morati na operaciju i za normalan život jer je pri kraju snaga, ali se poslije nje ne moram mukotrpno vraćati. Jer nije riječ o tome da ću pet mjeseci ležati i da će sve biti dobro. Vraćanje u vrhunski sport sasvim je druga priča.
U tih 14 povrataka motivacija je bila čista ljubav. Ivica ovih dana ističe da je i dalje zaljubljen u svoj sport.
– Ništa drugo me ne bi natjeralo da to radim. Ni novac ni slava.
Mnogi se njegovi poklonici pitaju zašto se nije oprostio na vrhuncu?
– Jednom sam rekao da oni koji se opraštaju na vrhuncu nisu pravi sportaši jer najveća motivacija u sportu je nešto što veže i amatere i profesionalce. A to je ono kada odete u teretanu ili na trčanje i nakon toga ste zadovoljni sami sobom. Tako i ja volim svoj sport, mada sam na višoj razini. To je prvenstveno strast, a za to mi je najbolja ilustracija jedna reklama za Nike na kojoj ide slika čovjeka koji trči na brdo, a moderator govori: “Novac ne čeka na vrhu brda. Slava ne čeka vrhu brda. Publika ne čeka na vrhu brda. Jedina stvar koja čeka na vrhu brda jest vrh brda.” Ako te to ne motivira u sportu, onda nemaš pravu stvar. Strast je ta koja treba gurati sportaša, a opraštanje na vrhuncu znači da te zanima nešto drugo.
Dakako, nije pri tome Ivica mislio na svoju sestru Janicu koja se oprostila od skijanja sa samo 24 godine, ali primarno zbog ozljeda. A da je slušao svoj medicinski tim, Ivica bi završio karijeru najkasnije iza ZOI u Sočiju (2014.). I danas bi se bavio jedrenjem, kako mu to govori fizijatar i prijatelj Zoran Pršo.
– Moj medicinski tim misli da si ovime radim štetu, no mi imamo korektan odnos. Oni shvaćaju da je ovo moja odluka.
Priželjkuje li Ivica da bude svojim sinovima ono što je njemu i Janici bio njihov otac?
– Teško. Težak je to put. Dug i neizvjestan. Osim toga, ja nisam trener kao tata. Nisam tog kalibra. Prvo moraš biti trener 15-20 godina da bi mogao početi s takvim projektom. Danas se svi zovu trenerima, a njih je jako malo.
Ja sam poput Jurija Gagarina
Pa zar Ivica tehnologiju proizvodnje vrhunskih skijaša nije naučio iz prve ruke?
– Nije dovoljno da znaš pokazati tehniku, već da znaš ravnati treningom koji će stvoriti vrhunske skijaše. Inače, svoje sinove neću sprečavati ako žele postati skijaši jer to je prekrasan sport, no jako se teško probiti do vrha.
Sljedećeg vikenda Ivica će voziti u Wengenu, njemu najdražem skijalištu.
– Bila mi je želja da se još jednom natječem na Sljemenu. To mi je bio jedan od glavnih razloga zašto sam se nastavio skijati i ovu sezonu. Isto tako gledam i na Wengen. Htio bih barem još jednom odvoziti Wengen.
A nama se baš taj Wengen nekako čini prizorištem njegove posljednje utrke u karijeri.
– Nećete tu potvrdu dobiti od mene. Uostalom, naviknuo sam da me hrvatski mediji prate s velikim teleskopom. Kao u onoj pjesmi Pipsa “sretan ti put, Jurij Gagarin, najjači teleskop sa Zemlje te prati”. Ja sam uvijek bio Gagarin, a hrvatski mediji su bili oni koji to teleskopom prate.
Ivičin otac (i trener) Ante izrazio je sumnju u nastup na SP-u u veljači ako mu sin ne bude imao dovoljno WCSL bodova.
– Ne znam, na SP-u sve nacije imaju manje kvote pa se možda mogu ugurati u prvih 30 čak i bez novih bodova. Ipak, ako se želim natjecati na SP-u, bilo bi dobro da osvojim bodove u Wengenu.
Bravo za Ivicu i Janicu !