Ivan Fattorini (73) ponovno se aktivirao u sportu. Bio je liječnik Cibone iz njenih najslavnijih dana, popularan kao i igrači, kada je klub iz Tuškanca dvaput osvajao Kup prvaka. Bio je i na klupi reprezentacije bivše Jugoslavije, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu (1984.) i Seulu (1988.), a potom na klupi hrvatske reprezentacije na Igrama u Barceloni 1992. godine. Sada se s košarke prebacio na odbojku. I to žensku.
– Jedan dan me Sven Ušić, nekadašnji igrač iz vremena sjajne Cibone, pitao bih li se htio angažirati kao liječnik ženske odbojkaške reprezentacije. Zašto mi je prišao? Zato što tri njegove kćeri aktivno igraju odbojku. Senna i Marija su u reprezentaciji. Rekao sam mu da nemam pojma o odbojci, da ne znam ni pravila. Nisam se odmah zaletio. No, uslijedio je drugi poziv nakon kojeg smo se našli i pristao sam pomoći – rekao je Ivan Fattorini, koji se prije odluke konzultirao s najbližim prijateljima, Mirkom Novoselom i Borisom Lalićem.
– Rekao sam im "dečki, zovu me u odbojku. Kaj da radim?". Rekli su "probaj". I tako sam se odlučio. Nikad prije nisam radio ni s jednom ženskom ekipom pa je za mene to nešto sasvim novo – kaže Fattorini.
Sa ženskim ekipnim sportom ipak se susreo jednom prilikom, na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine.
– Bio sam zamoljen da malo pomognem Cigi Vasojeviću, tadašnjem izborniku košarkašica. Sjećam se Danire Nakić, ali i Razije Mujanović. One su imale svog fizioterapeuta, ali ne i liječnika. Bilo je to sasvim drugačije iskustvo. Cigo je znao pretjerati u ophođenju prema igračicama. Bilo je tu puno suza, tenzija. Kod Angela Vercesija, izbornika odbojkašica Hrvatske, sasvim je drugačije. On to sve radi na jedan fin, pristojan način. Nisam siguran je li to put do rezultata, ali će vrijeme pokazati – rekao je Fattorini.
O odbojkašicama će reći sve najbolje.
– One su divne djevojke, sportski odgojene. Atmosfera je prava obiteljska bez obzira na to što stručni stožer razgovara na pet različitih jezika. Ali svi oni funkcioniraju kao jedan tim. Možda mi fali malo energičnijeg pristupa. Znate kako je s Brazilcima. Njima je uvijek sve "manana". Polako, ima vremena – kaže popularni Dedek.
Veslao u četiri ujutro
Koliko može ova reprezentacija?
– Teško je reći nakon prvih utakmica. Činjenica je da sve naše igračice igraju u inozemstvu, od Japana, Koreje, Turske, Italije, Rusije, Poljske, Francuske. One su prave profesionalke. Bio sam s njima na nekoliko putovanja. Mogli bismo nešto dobro napraviti na Svjetskom prvenstvu u Italiji – rekao je Fattorini.
Danas u stručnom stožeru ima puno osoblja, tu su čak tri fizioterapeuta.
– U moje vrijeme, kad sam radio s vrhunskim košarkaškim trenerima, poput Mirka Novosela, Dude Ivkovića, Pere Skansija, Josipa Giergie, Janeza Drvariča, uz reprezentaciju je bio samo jedan fizioterapeut i jedan liječnik.
Kako ste završili u košarci?
– Bilo je to krajem osamdesetih. Mirko je stanovao u mojoj ulici i jednostavno me nagovorio da dođem u klub. Inače, nikad nisam igrao košarku. Igrao sam rukomet za školu, a ozbiljno sam se bavio veslanjem. Ponekad sam išao na treninge u četiri ujutro. I danas na Jarunu postoje čamci u kojima sam trenirao. Jedan se zove Župa, a drugi Febo. Po nadimcima trenera. Povremeno odem da ih vidim, kad idem šetati Jarunom. Igrao sam nešto malo i nogomet, za juniore Zagreba. Sjećam se da sam jednom igrao u Maksimiru, bila je to predigra utakmici između Dinama i Partizana. Bilo je 50.000 gledatelja – sjeća se Fattorini.
Biciklom obišao Jugoslaviju
Imao je i vrlo zahtjevan hobi - vožnja biciklom.
– Da, jednom prilikom sam biciklom dvaput obišao Jugoslaviju. Išao sam s dvojicom prijatelja. No, jednoga je udario automobil u Mošćeničkoj Dragi. I ja sam jednom umalo stradao kada me udario automobil bečke registracije. Pao sam u grabu punu oštrog bilja. U to vrijeme nisu sve ceste bile asfaltirane, vozilo se po makadamu, sve se prašilo – istaknuo je Fattorini.
Jedna od brojnih anegdota vezana uz dr. Fattorinija je ona o Andru Knegi.
– Pripremala se Cibona za finale Kupa Jugoslavije sa sarajevskom Bosnom u Borovu 1980. godine. Bosna je bila strašno jaka, u tom trenutku aktualni prvak Europe, s Delibašićem, Varajićem, Radovanovićem... Jedno jutro Knego i Bečić trčali su Cmrokom i Knego je pao i razbio vilicu. Skrpao sam tu vilicu, dali smo mu potajno sondu da se može hraniti. Ostalo je samo šest dana do utakmice. Tu ozljedu morali smo skrivati od Bosne. I Knego je igrao, a mi smo pobijedili i osvojili prvi veliki trofej – rekao je Fattorini.
U košarci je doživio i dvije tragedije - smrt kuma Krešimira Ćosića i pogibiju Dražena Petrovića.
– Samo jedno znam: da sam tada bio u reprezentaciji, ne bih dopustio da Dražen na aerodromu u Frankfurtu izađe iz aviona za Zagreb – zaključio je Fattorini.