Zagreb i Hrvatska danas će opraštaju od jednoga od najvećih nogometnih trenera kojega smo ikada imali, ali i jedne od najupečatljivijih i najosebujnijih figura društvenoga života u posljednjih gotovo pola stoljeća, Miroslava Blaževića. Komemoracija za legendarnoga Ćiru počela je u KD Vatroslava Lisinskog. Na komemoraciji su govorile brojne poznate osobe, no izdvajamo govor novinara Drage Ćosića.
– Nemate pojma kako je to teško čak i za čovjeka koji je ispred dva milijuna ljudi prenosio finale SP-a ili neka najveća događanja u sportskoj povijesti Hrvatske. Nikad nisam imao takvu nervozu i nikada mi se ruke nisu tako znojile. Ne spavam zadnja dva dana. Nisam znao što reći, što ponovno podvući, a da još nije poznato napisano ili izrečeno o pokojnom Ćiri. Odlučio sam izdvojiti nekoliko crtica koje će još jednom pokazati Ćirin talent koji se ne može kupiti i stvoriti, već se s njim rodiš i dovodiš ga do savršenstva. Još 1982. dobio sam zadatak razgovarati s Ćirom, a ni tada nisam spavao cijelu noć jer sam se trebao sastati s čovjekom koji je bio bog. Sjeo sam, napisao pet šest pitanja pa bih se za pola sata probudio i bacio papir u smeće jer sam se sjetio da je možda već negdje na to odgovorio.
>> Pogledajte tko je sve bio na komemoraciji
Tako sam proveo cijelu noć, a da nisam sklopio oči. Dolazim na razgovor, upoznali smo se, a Ćiro je sve volio znati. Shvatio sam da me skenira i nepogrešivim šestim čulom vidi da pred sobom ima nekoga tko je prepun strahopoštovanja prema svemu i čije je nogometno znanje krhko te ga neće povesti na pogrešan trag. Sva pitanja pretvorila su se u Ćirinu priču. Kad sam došao u montažu, shvatio sam da od intervjua nije bilo ništa, već je to bio ''Ćirin intervju'' s porukom hrvatskoj javnosti. Mogli ste biti najspremniji na svijetu, ali on bi vas uzeo u tu magičnu kutiju i pretvorio to u priču koju on smatra da treba ispričati. Ta 1998. obilježila je i njegov i naš život, a onaj dan kad smo izgubili polufinale od Francuske, svi smo bili tužni, razočarani i slomljeni. Otišli smo na večeru, a duboko iza jedan sat pojavio se jedan od naših igrača sa suprugom, prijateljima i svi smo u šoku. Kako je to moguće, za tri dana igramo utakmicu za treće mjesto, sad gledamo tko će otići do njegova stola i pitati u čemu je problem.
Nakon 15-ak minuta pitamo što se događa, a on nam kaže: "Nemate pojma tko je Ćiro." Rekao je: "Slobodni ste, u četiri ujutro u sobi, a ako ne bude tako, iščupat ću vam srce na treningu." I bilo je tako, znao je da svi trebaju neki ispušni ventil, da se moraju 'resetirati' i igrači su na to fenomenalno odgovorili. Još jedan pokazatelj kako Ćiro čita neke stvari koje nitko od nas ne bi pročitao u tom trenutku. Uz Hrvatsku, Nizozemska je igrala najbolji nogomet na svijetu, a na utakmicu za treće mjesto Nizozemska dolazi razočarana kao i mi, četvrtog mjesta nitko se ne sjeća. Ogroman je strah, završiti SP s dva poraza je nešto što će vas proganjati cijeli život, ali treće mjesto velika je stvar. Fantastično smo otvorili utakmicu i Ćiro shvati da je Nizozemska u puno većim problemima i poručuje igračima uz aut liniju: "Ovi su u većoj guzici od nas, idemo ih dobiti." Dobili smo poluvrijeme 2-1, na kraju smo slavili i taj detalj je otišao u povijest, a igrači s Ćirom u legendu.
Da vam pokušam dočarati još jedan segment Ćire, znao je biti goropadan, ali i takva dobrica da se često pitate je li to taj isti čovjek. Dva mjeseca nakon završetka pariškog natjecanja sreli smo se u gradu, bio sam mu spreman još jednom čestitati, a on ko iz topa 's tobom više ne razgovaram'. Ja gledam u čemu je problem, a on 'kako si mogao zaboraviti svoga Ćiru?!'. Rekao je 'sine, ti si to tako lijepo prenosio, bomboni su ti ispadali kad si pričao o Zvoni, Robiju, Davoru, a svog Ćiru si zaboravio'. Ne mogu vratiti svoj prijenos napamet, nisam ga pogledao nikad ni danas 25 godina iza toga. Rekao sam da je to sigurno pogrešno i nakon toga je godinama započinjao naš susret s tom rečenicom, onda je zastao i pitao me kako sam. Mislio sam da to nikad nećemo raščistiti, ali nazvao me prije smrti i sve smo raščistili. Rekao je da zna da sam lijepo pisao i govorio, istaknuo da me gore neće čekati s onom famoznom rečenicom, nego s onom kako si ljubavi. Voljeni ne umiru nikad, oni žive u našim sjećanjima i mislima - rekao je Ćosić u emotivnom govoru.
>> Pogledajte dolazak na konferenciju
nije spavao dva dana, ja nisam spavao vec deset dana, jedino ono sto nocu spavam.