Igrači danas dobivaju milijune, a mi smo dobivali nacionalna priznanja

Prvi dobitnik Večernjakove nagrade za najboljeg košarkaša godine bio je danas 65-godišnji Dražen Dalipagić. Zbilo se to 1978., u godini u kojoj je tada razorni Praja bio najbolji strijelac i najbolji igrač SP-a u Manili pa tako i najbolji igrač reprezentacije svjetskih prvaka. Legendarni Praja navratio je na utakmicu Hrvatska – Slovenija i ondje svjedočio dodjeli istog trofeja koji je on dobio prije 39 godina. I ovom je prigodom Večernjakovu nagradu dobio jedan Mostarac i to igrač koji na svom dresu nosi broj 44, a baš je Dalipagić, za igranja u Italiji, imao nadimak “Gospodin 44”.

Prvo igrao nogomet

– Za igranja u Italiji, ja sam nekoliko puta zabio 44 koša, pa su me tako prozvali – objasnio je Dalipagić koji nam je u Opatiji pričao koliko mu se sviđa njegov mostarski nasljednik Bojan Bogdanović.

– Bojan ima sve što sam imao i ja. Možda malo manje skače, ali ima pravi skok-šut, odličan prodor, a i pametno igra, racionalan je igrač. Njemu više ništa ne treba.

Za razliku od Bogdanovića, Dalipagić svoju svjetsku klasu nije kapitalizirao ni približno koliko to čine današnji igrači.

– Današnji igrači dobijaju milijune, a mi smo dobijali nacionalna priznanja. No, nema veze, nitko u ono vrijeme nije mislio na novac. Igrao sam u mostarskoj Lokomotivi, to je četvrta liga, i nitko me živ nije znao.

Vjerovali ili ne, kasniji član Košarkaške kuće slavnih, košarku je počeo igrati s 18 i pol godina. Zašto tako kasno?

– U moje vrijeme Velež je bio svetinja i svi su klinci htjeli igrati nogomet. Košarku smo tada nazivali sportom za djevojčice. Kada sam naglo izrastao, otišao sam na rukomet i da se taj naš klub nakon dvije godine nije rasformirao, možda nikad ne bih ni zaigrao košarku. Ovako sam pak otišao za starijim bratom, a naši roditelji nisu imali pojma da ja igram košarku sve dok jednom na lokalnom radiju na vijestima nisu rekli da je Lokomotiva nekog pobijedila i da su najbolji bili braća Dalipagić.

U seniorsku reprezentaciju bivše SFRJ ušao je s 22 godine.

– Te 1973. Mirko Novosel u reprezentaciju je uveo mene, Slavnića, Jerkova i Kićanovića. Pričalo se da ću ja ući i godinu ranije, no tada su na krilu bili Šolman, Kapičić i Simonović pa je Žeravica smatrao da se trebam još godinu dana usavršavati.

A usavršio se do najboljeg strijelca reprezentacije bivše SFRJ svih vremena (3131 koš za 13 godina), ali i za najboljeg strijelca Partizana u povijesti tog kluba (8278). Sa svojim karateristikama, a to su odraz s mjesta od 90 centimetara i precizna ruka, lako je mogao postati i prvi Europljanin u NBA ligi.

Živim samo pristojno

– Te 1976. zvali su me Boston Celticsi kod kojih sam bio i u kampu, no nisam potpisao jer, ako ne bih uspio u NBA ligi kao profesionalac, više nigdje ne bih mogao igrati, ne bih se mogao reamaterizirati.

Nakon igračke karijere Dalipagić se skrasio u Beogradu odaklea je njegova supruga Sonja. Živi li od ušteđevine i sportske mirovine ili ima i neke druge izvore prihoda?

– Osim te državne naknade, imam neke lokale i stanove koje iznajmljujem. Nema tu neke velike love, ali živim normalno.

Igrači njegova kalibra danas se “guše” u milijunima dolara. 

– Nisam samo ja u pitanju. Danas bi jako mnogo zarađivali i igrači poput mog dugogodišnjeg cimera Knege, Vilfana, Varajića, Nakića, Ace Petrovića... 

A za Acu nam je rekao još i da mu je predvidio ćelavost. 

–Bilo je to 1986. kada nas je netko, na pripremama u Mariboru, slikao odozgo pa se na slici vidjelo da mi na tjemenu nestaje kose. Aco je tu sliku vidio u nekim novinama pa me počeo zezati. I danas sam prijatelj s Acom kojeg sam tada zvao “purgos”. Odličan sam s Knegom i sa Skansijem.

U košarkaškim krugovima česte su rasprave o tome koja je reprezentacija bivše SFRJ bila bolja. Ona sa Ćosićem, Dalipagićem, Kićanovićem, Delibašićem i Slavnićem ili pak ona s Draženom Petrovićem, Kukočem, Rađom, Divcem, Paspaljem, Vrankovićem?

– Premda smo mi osvojili olimpijsko zlato, a oni nisu, i premda ja imam 12 medalja u 13 godina igranja za SFRJ, ja uvijek kažem da je njihova generacija bolja. Jer oni su imali 12 superigrača, a mi smo bili uglavnom na osam i s još četiri koji su morali biti tu.