Dražen Petrović je i dandanas, a tako će valjda ostati dok je svijeta i Hrvata, školski primjer nevjerojatne upornosti i neumornosti u sportskom treningu i usavršavanju.
Ostat će legendarni njegovi dodatni šuterski treninzi, ali i sve što je poduzimao da bi sebe učinio tjelesno i igrački moćnijim. Kako u dvorani, teretani, na atletskoj stazi, tako i u svakodnevnom životu.
Zbog svega toga pojam radna etika u sportaša mogao bi se ocjenjivati njegovim imenom. Recimo, radna etika Ivice Kostelića je 10 "Petrovića", Ivice Olića 9 "Petrovića", dok je radna etika Sammira otprilike 5 "Petrovića".
– Dražen je bio komandos. Na treningu se dovodio u vrlo stresna stanja samo da može biti bolji no dan prije. Prihvatio je tezu da trening mora biti patnja da bi natjecanje bilo užitak. Mogli bismo reći da je imao lagano patološku potrebu za treninzima – kaže prof. dr. Dragan Milanović, prvi Draženov osobni kondicijski trener.
Dražen je znao na treningu čak i kolabirati, ali bi nastavio trenirati čim bi se malo pribrao.
Kolaps pa nastavak treninga
– Nakon jednog trčanja po velikom parkiralištu Doma sportova otišli smo u teretanu gdje je radio polučučnjeve a potom trbušnjake s utegom od 15 kg na prsima i 10 kg iza glave. Kada smo pak izašli van, on mi je rekao da mu nije dobro. Najprije je sjeo pa legao na neku klupu, a ja sam se, moram priznati, prepao. No vrlo se brzo oporavio i otišao šutirati. Kasnije smo ustanovili da to jutro ništa nije doručkovao i nakon toga doručak nije propuštao. Doručak je najvažnija stvar kada ideš na jak trening.
U posljednjih 30-ak godina prof. dr. Dragan Milanović jedan je od najcjenjenijih profesora Kineziološkog fakulteta, a Dražen je i dalje inspiracija u njegovim predavanjima na katedri teorije treninga.
– U svojim predavanjima Dražena spominjem strašno puno, a u mom novom udžbeniku teorije treninga njegova se slika nalazi na pet-šest mjesta. Dražen je i meni pružio priliku da mnoge stvari doznam. On nije bio zamorac, već je volio aktivno sudjelovati u treningu, kazao bi što mu odgovara, a što ne. Recimo, nije volio žablji skok, a to vam je kada skočite u dubok čučanj pa visoko skočite u zrak, to mu je previše opterećivalo koljena.
Po kazivanju profesora Milanovića, prvi put u životu Dražen je s utezima počeo raditi sa 19 godina, na pripremama reprezentacije bivše SFRJ.
– Dražen Dalipagić tada mu je bio uzor, a bio mu je i cimer te, kada je vidio kako je Prajo snažan i kako skače, osjećao je da i on na tom polju mora napraviti neki iskorak. Kada je pak otišao u vojsku u Pulu, tamo je s Perasovićem radio ekstremne treninge. Njih su dvojica trenirala po cijele dane.
Urbana je legenda da je Dražen već kao 12-godišnjak trenirao po sedam sati dnevno. Zarana je shvatio da put do savršenstva popločan teškim radom.
– Da biste nešto usavršili, potrebno je i do 10 milijuna ponavljanja i to sportaši poput Dražena, Janice i Blanke i te kako dobro znaju.
Dražen i profesor Milanović počeli su surađivati još dok je Dražen igrao za Šibenku.
– Nakon tjelesnog odgoja, na kojem se nije ni po čemu htio isticati, Dražen bi otišao na individualni trening na kojem je puno koristio stolce za vježbanje driblinga, ali i dinamičke vježbe šutiranja. Dao sam mu vježbu da nakon skoka preko prepone šutira skok-šut s četiri-pet metara i da mora zabiti 10 zaredom. On bi zabio osam i rekao idemo ponovo, pa sedam i opet ponovo. Ponavljao bi dok mu ne bih objasnio da je bolje da ne zabije svih 10 zaredom, nego da se ozlijedi od prenaprezanja.
Draženov dodatni šuterski trening bio je dril nevjerojatnih razmjera. Milanović je isti takav dril pokušavao primijeniti kod Galisa i Kutluaya, no oni nisu bili tako uspješni kao Dražen koji je imao oko 80 posto efikasnosti.
– On bi šutirao s pet pozicija za dvicu i tako pet puta do deset zabijenih, nakon čega bi uslijedilo 20 slobodnih bacanja. Nakon toga bi i trice šutirao s pet pozicija do 10 zabijenih po poziciji pa bi opet pucao 20 slobodnih bacanja. On ne bi stao dok ne bi ubacio 560 lopti, a to je, uz učinak od 80 posto, značilo i po 700 šuteva. Za takvo što imao je svoje dodavače.
Jedan od njih se zvao Buco, a drugi je pukovnik Mirko Ljubičić Šveps, višestruko ranjavani branitelj kojeg je Dražen posjetio u bolnici.
– Bilo je to početkom rujna 1991. Nakon što sam ranjen u okolici Topuskog, ležao sam na Rebru. Iznenadio me pojavivši se u mojoj bolesničkoj sobi sa Zvonimirom Sunarom. Čim je došao, odmah je cijela bolnica došla vidjeti ga, naročito medicinske sestre. On je bio veliki čovjek koji je držao do malog čovjeka.
A Šveps mu je najprije bio "mali od palube".
– Kada je on došao u Cibonu, ja sam bio junior i sam sam trenirao u Domu sportova. Kako je i on dolazio sam, ja sam mu najprije počeo vraćati lopte. Znate li vi koja je to tada bila čast, vraćati Draženu lopte na šuterskom treningu! Kako sam napredovao, počeli smo šutirati skupa i igrati jedan na jednoga. Kada sam ga jednom pobijedio, a ja sam jedini kojem je to pošlo za rukom, odmah je predložio Novoselu da me uzme u Cibonu!
I dok je kao klinac jako puno driblao oko stolaca, Šveps se sjeća kako bi Dražen u dvorani tri Doma sportova ugasio svjetlo i driblao u mraku.
– On je razvijao tehniku vođenja lopte slušajući loptu. Netko mu je rekao da to tako čine crnci u Harlemu pa je zatvorenih očiju znao dodavati loptu u zid. Ja sam mu bio asistent, ali sam puno naučio od njega.
Morao je zadržati prosjek
Premda mu je bio trener, ni Željko Pavličević, dvostruki europski klupski prvak, ne stidi se priznati da je učio od Dražena Petrovića.
– Njegov igrački profil poklapao se s onim što treneri vole. Dražen je volio trenirati više no itko i osnovna premisa bila mu je pobjeda. Za njega nisu postojale male utakmice. Sjećam se da nam je usred sezone u goste došao Borac iz Čačka pa sam ga htio odmoriti. Pozvao sam ga i prenio mu svoju ideju, a on mi je rekao: "Pavle, ja ne bih htio da mi padne prosjek koševa jer bih htio biti najbolji strijelac lige." Drugi igrači nisu znali za naš dogovor, Dražen je igrao dok nije ispunio normu, a potom je sretan sjeo na klupu.
Koliko god on bio san svakog trenera, trenerima s Draženom nije bilo lako.
– Tri-četiri tjedna ja sam njega pripremao na to da u finalu Kupa prvaka protiv Žalgirisa ne mora biti najbolji strijelac, da se ne mora dokazivati. I doista, sva defenzivna taktika bila je usredotočena na njega, što su iskoristili Cvjetićanin i Ušić, a da je htio dati 35, 40, pitanje je kako bi završilo.
Je li Pavličević imao problema s njegovim dodatnim individualnim treninzima?
– Gledajući njega, uvijek vam se čini da bi i ostali mogli više raditi, no to je optička varka. Da se Nakić optereti s toliko rada, to ne bi imalo smisla. On je i dan prije utakmice znao šutirati po 600-700 šuteva pa me bilo strah da mu ruka ne "odrveni".
Jesu li suigrači na njega bili ljubomorni?
– Igrači su uvijek ljubomorni na najboljeg igrača, no oni u jednom trenutku osjete tko je pravi, a tko lažnjak. Tada prestanu biti ljubomorni na onoga koji puno trenira, daje ključne koševe i još hoće dodati loptu. Druga bi stvar bila da on malo radi, a hoće "kresnuti" gotovo svaku loptu.
Pavličević priznaje da je Dražen za trenera bio idealan i zbog svoje samodiscipline:
– Njega su opsjedale djevojke, no kod njega je to bilo sve vrlo jednostavno. Zabavljao se nakon utakmice. Ni najmanje se nisam brinuo da će izaći van i ostati dokasna u danima prije utakmice. Gdje god bi došao, on bi nametao nove standarde, a to se starosjediocima nije sviđalo. Dogodilo bi se da se Birjukov i Fernando Martin vraćaju iz noćnog života i da sretnu Dražena koji ide na svoj jutarnji individualni trening. Zato je on toliko šutirao u finalu Kupa kupova protiv Snaidera, jer nije cijenio suigrače kojima je smetalo što toliko trenira.