Prljavci na Trgu označili su početak EuroBasketa 2015. Jajo Houra, Bodalec i ekipa iz Dubrave, isto Prljavo kazalište i isti logo s probušenim jezikom kao nekad davno, na istom tom Trgu prije 26 godina. Tada se još zvao Trg Republike i nije bilo konja i jahača bana Jelačića. Legendarni koncert Prljavog kazališta koji je ušao u povijest Hrvata, kao što je dio povijesti postao koncert Rolling Stonesa u Altamontu 20 godina ranije, 1969. godine pred 300.000 ljudi, ili Live Aid na Wembleyu 1985. godine. Procjenjivalo se da je tada, prije 26 godina na Trgu, Prljavo kazalište okupilo više od 200.000 ljudi i da se ultimativni hit “Mojoj majci” čuo i do Dubrave na istoku grada i do Španskog na zapadu. Sjećam se da se Trgu nije moglo od gužve prići dalje od Praške i da su krcate bile sve ostale okolne ulice. I da su svi iz sveg glasa, dok se koža ježila, pjevali “zaspala je zadnja ruža hrvatska” i da je taj hit postao himna koja je u rokerskom, buntovnom stilu označila buđenje Hrvatske, prekid hrvatske šutnje i prkosni odgovor huškačkim, ratnim trubačima s istoka.
Te iste 1989. godine u Zagrebu se igralo Europsko košarkaško prvenstvo. Bio je početak ljeta, zapravo kišni kraj lipnja, a mitingaši Slobodana Miloševića naveliko su već krstarili državom koja se urušavala. Krenuli su u pohod već i na Hrvatsku, na “mitinge istine” po Lici i Banovini koji će prerasti u oružanu pobunu i krvavi rat. Osjećalo se da se valja nešto zloslutno i opako, a onaj pitomiji dio podsvijesti smirivao je da je to samo folklor, da ratove gledamo samo na filmu i da se to događa tamo nekima drugima. Nikako ne nama, nikako ne u našim životima...
Naizgled, čak je izgledalo da se nakon godina krize u osamdesetima, redukcija, vožnje par-nepar i bonova za benzin, hiperinflacije i redova za crni kruh, nešto u bivšoj državi pozitivno pokrenulo. Premijer Ante Marković uveo je čuveni fiksni tečaj “jedan - sedam” dinara prema njemačkoj marci i zamutio nam oči lažnim sjajem. Niknuli su duty-free shopovi, odjednom su se mogle kupiti i strane cigarete i strani viskiji, japanski i korejski televizori za čekove, a devize za odlazak preko granice do Trsta ili Graza više se nisu trebale skrivati po najmaštovitijim mjestima.
Toga lipnja 1989. godine u baraki pokraj igrališta Borca na Jarunu dr. Franjo Tuđman osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu. U tišini, praktički u ilegali, u zapećku na Jarunu, dok je u istom dijelu grada, u srcu Trešnjevke, Dom sportova podrhtavao od ovacija. I da, ako si nećemo lagati,, klicalo se Jugoslaviji. Slavilo se košarkašku reprezentaciju SFRJ, objektivno najbolju i najspektakularniju sportsku momčad koju je proizvela bivša država. Nikad nijedna momčad, kao reprezentacija Jugoslavije koju je kao kapetan predvodio Dražen Petrović, na tako dominantan i fascinantan način nije osvojila Europsko prvenstvo. Jedino ih je kasnije po stilu dominacije “kopirao” prvi i jedini Dream Team na Olimpijskim igrama u Barceloni ‘92. A Zagreb i Dom sportova te su 1989. navijali za “svoje” Jordana, Magica, Barkleya, Birda, Ewinga, Robinsona... Dakako, sve su utakmice Jugoslavije bile rasprodane, pred više od 10.000 gledatelja, košarka je bila vrhunski šou.
– I danas mi izgleda nestvarno s kakvom su lakoćom osvojili zlatnu medalju. I čini mi se nemogućim da itko ikad više ponovi igru i brojke kakve je Dražen imao na tom EP-u – rekao je više od 20 godina kasnije Aleksandar Petrović, sigurno jedan od najboljih poznavatelja europske i svjetske košarke desetljećima unatrag.
Košarka je samo na papiru igra brojki, ali i te brojke za tu momčad bile su čarobne. Već na otvaranju Europskog prvenstva ‘89., u prvoj utakmici Jugoslavija je razbila Grčku, tada aktualnog prvaka Europe iz Atene ‘87.,, predvođenu “trijom fantastikus” Galis, Janakis, Fasoulas, sa čak 35 koševa prednosti (103:68). Dražen je utrpao 35 koševa uz još desetak asistencija, a grčki bog Nikos Galis postigao je gotovo pola grčkih koševa, 30. Dražen Petrović u punom naponu, a tada nije još napunio ni 25 godina, na EP došao je nakon briljantne, prve i na kraju jedine sezone u madridskom Realu. Nakon Grčke,, Dražen je u drugoj utakmici Bugarima ležerno ubacio 33 koša, a onda u trećoj utakmici Francuskoj 30, i to samo za dvadeset minuta, jer ga je u prvom poluvremenu izbornik Dušan Ivković ostavio na klupi. Umjesto Draženu, priliku je dao tada mladom Zdravku Raduloviću koji je godinama kasnije priznao:
– Nevjerojatno, mučili smo se s Francuzima, ja sam zabijao i zabijao, ali bili smo u minusu, a onda se Dražen ustao i doveo nas do dvadesetak koševa prednosti. I mi s klupe gledali smo to širom otvorenih očiju, nismo mogli vjerovati kako se poigrava. Dražen je nakon prve tri utakmice u skupini imao prosjek više od 30 koševa po utakmici, 13 asistencija i 75 posto ubačaja za trice! Nemoguće, da Dražen nije bio u pitanju. Po ondašnjem sustavu natjecanja, nakon tri utakmice u skupini igrao se polufinale i Jugoslavija je novom ekshibicijom svladala Italiju, premda rezultat 97:90 zavarava (Dražen 24 koša). Azzurre je predvodio profinjeni strijelac Antonello Riva, premalo za ozbiljniji otpor reprezentaciiji iz koje će čak sedmorica uskoro ostvariti NBA karijere: Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković, Vlade Divac, Žarko Paspalj i Predrag Danilović. Više od pola sastava koji je vodio izbornik Dušan Ivković. Tu su još bili cibos Zoran Čutura, kasniji predvodnik Cibone u devedesetima Zdravko Radulović, pa sarajevski Hrvat Mario Primorac, sadašnji izbornik Slovenije Jurij Zdovc i sadašnji Fibin službenik, zvezdaš Zoran Radović.
U finalu se očekivao veliki obračun s tadašnjim Sovjetskim Savezom kojeg su predvodili litavski majstori Arvidas Sabonis, Šarunas Marčulionis, Valdemaras Homičus, Rimas Kurtinaitis, pa Tihonenko, Volkov, Bjelostenji, Berežnij, Vetra, sadašnji estonski izbornik Titt Sokk... Olimpijski pobjednici iz Seula 1988. kao da su se uplašili razornog uzvrata od Jugoslavije koju su pobijedili u olimpijskom finalu godinu ranije i Galisova Grčka ih je šokirala u drugom polufinalu 81:80. Razbio ih je “boksač” Nikos Galis sa 45 koševa, pa su Grci ponovo ispali “žrtve” u završnoj utakmici za zlato. Jugoslavija ih je u harlemovskom stilu, zakucavanjima i bananama, uz urnebes na tribinama Ledene dvorane, demolirala 98:77, uz 28 koševa Mozarta. Za utjehu, Zeus Galis ubacio je dva više, trideset. Na kraju, Galis je bio najbolji strijelac prvenstva, a Dražen MVP EuroBasketa. Uz njih dvojicu u prvu petorku prvenstva još su bili izabrani Dino Rađa i Žarko Paspalj, uz francusku zvijezdu Stephana Ostrowskog.
Na EP-u ‘89. igralo je u završnici u Zagrebu samo osam momčadi, u usporedbi s 24 reprezentacije na EuroBasketu 2015. koji prvi put u 80-godišnjoj povijesti europskih prvenstava organiziraju četiri države (Hrvatska, Francuska, Letonija, Njemačka). Baš na tom EP-u 1989. u Zagrebu posljednji je put u završnici nastupila Nizozemska koja se sad vraća na europsku scenu ponovo u Areni Zagreb kao jedan od naših suparnika u skupini C.
Početak NBA groznice
Europsko prvenstvo u Zagrebu ‘89. donijelo je i početak NBA groznice i selidbe europskih košarkaša u Ameriku. U Domu sportova tada je igrao u tom trenutku prvi i jedini Europljanin u NBA, što će također zvučati nestvarno, Bugarin Hristo Glučkov. Imao je ugovor s Phoenix Sunsima, više je sjedio na klupi nego igrao, a čekali smo ga u zračnoj luci Pleso i pitali se hoće li nas uopće htjeti pogledati. Kad smo mu pristupili za izjavu, spremno se upustio u razgovor, nisu trebale dozvole press-atašea, menadžera momčadi i PR-ovaca, što je danas prvi preduvjet za kontakt s bilo kojim igračem:
– Ma jok, nećemo na engleskom, možemo na srpskom, sve razumem – razvezao je ležerni Bugarin.
Upravo zbog koncentracije talenta u jugoslavenskoj reprezentaciji, Zagreb je prije 26 godina prvi put zapljusnula lavina NBA skauta. Došao je i Donnie Nelson jr., danas glavni menadžer Dallas Mavericksa, a tada asistent svom ocu Donu Nelsonu u Golden Stateu (ovogodišnji NBA prvaci!). Otac mu je rekorder po broju trenerskih pobjeda u NBA, a Donnie Nelson Zagreb je pohodio zbog tajnih pregovora sa Šarunasom Marčulionisom. Stega u Zbornaji je popustila, dogodilo se dotad nezamislivo, Amerikanac je odveo sovjetskog igrača u NBA, u Golden State Warriors. Mlađi Nelson tada se htio osigurati da dogovor s Marčulionisom što prije stavi na papir, pa je po Zagrebu tražio odvjetnički ured koji će mu na licu mjesta ovjeriti ugovor. Ocvali Sovjetski Savez na parketu Doma sportova prvi put igrao je bez ikakvih oznaka na dresu, u običnim crvenim ili bijelim majicama bez prepoznatljivog natpisa CCCP, što je bio ultimatum Litavaca Sabonisa, Marčulionisa, Homičusa i Kurtinaitisa koji su nestrpljivo čekali svoju nezavisnu državu, bez sovjetskih okova.
Marčulionis je prvi potpisao NBA ugovor, Donnie Nelson kasnije je bio i u stručnom vodstvu nove litavske reprezentacije (na OI u Barceloni ‘92.) i taj je potez ubrzao Draženovu odluku da samo dva mjeseca kasnije, krajem ljeta ‘89., naprasno prekine ugovor s Realom i uputi se u NBA, u Portland. Pogotovo što su nakon EP-a 1989. NBA ugovore potpisali Divac (LA Lakers), Paspalj (San Antonio Spurs) i Dino Rađa (Boston Celtics). Najbolji među njima, kralj europske košarke, nije si smio dopustiti da bude na začelju NBA revolucije. Napustio je sigurni europski tron i upustio se u avanturu u Portlandu. Sudbina je odredila da je Mozart upravo na EP-u ‘89., u maestralnoj izvedbi, na parketu Ledene gdje je Cibonu dvaput doveo do europske titule, odigrao svoje posljednje minute u službenim utakmicama pred zagrebačkom publikom. Poslije toga u Zagrebu je igrao samo još revijalne i trening-susrete... I najavljivao da će jednog dana karijeru završiti u Ciboni...
Reprezentacija Jugoslavije, inače, za EuroBasket ‘89. pripremala se u slovenskoj Gornjoj Radgoni, u Topolščici gdje je njemačka vojska potpisala kapitulaciju jugoslavenskoj armiji 9. svibnja 1945. godine. Visinski dio priprema Ivković je sa svojim izabranicima odradio također u Deželi, na Rogli, i to su bijesno promatrali u Beogradu jer tada je već buknuo teški politički sukob između Srbije i Slovenije. A baš su jake slovenske tvrtke i tada bile glavni sponzori YU-momčadi.
Na uvodnoj konferenciji za novinare uoči EP-a Ivkovića su pokušali isprovocirati pitanjima osjeća li političke netrpeljivosti u reprezentaciji. Sjećam se da je fighter Ivković, koji nije bježao ni od fizičkog discipliniranja igrača, tada oštro reagirao:
– Ako me to pitate kao selektora Jugoslavije, onda sam trener i ne pravim nikakvu drugu razliku među igračima osim košarkaške. Ako me pitate osobno, onda sam Srbin i podržavam srpsku politiku.
Perasović u čekaonici
Ivković je sada, 26 godina poslije, trener u Turskoj našem Dariju Šariću koji se tada nije ni rodio... Nakon dolaska s priprema u Zagreb, Ivković je odveo momčad u izolaciju u Jankomir, u hotel na kraju gradu, tadašnji Holiday Inn. U podrumu hotela bio je otvoren jedan od prvih kasina u Zagrebu, u koji igrači nisu smjeli ni priviriti. Zato je ostala priča da je u jednoj noći EuroBasketa legendarni Zoran Slavnić dolje na žetonima, black jacku i ruletu, zaradio bogatstvo.
Dražen Petrović bio je apsolutna zvijezda, ali nakon što je prvenstvo završilo, moglo ga se često vidjeti u gradu s njegovom, valjda i najvećom ljubavi, djevojkom Renatom. U Zagreb se iz Madrida dovezao s bratom Acom u crvenom Porscheu, atrakciji gradskih ulica, darom predsjednika Reala Ramona Mendoze. To što su svi u gradu znali da je to Draženov Porsche (ili baš zato što je bio njegov), nije spriječilo razbojnike da mu ga ukradu ispred stana preko puta Doma sportova, na Novoj cesti. Nije pomoglo ni to što se saznalo da je Draženov Porsche završio u rukama mafije u Crnoj Gori.
Inače, šef press-službe na ondašnjem EuroBasketu bio je “ljudi, je li to moguće” Mladen Delić. Pedantan i strog, žalio se na novinare, pogotovo mlađe: “Ma, ljudi moji, napadaju mi hostese, pa što je ovo...” A ti novinari posebno su se mogli žaliti na sjajnog Litavca Homičusa. Danima su mjerili najzgodniju od svih volonterki dok jednu večer nije ušla u taxi s litavskim ubojitim strijelcem...
Te 1989. godine rođena je i naša najveća uzdanica za EuroBasket 2015. – Bojan Bogdanović, ako se tako smije reći, Draženov nasljednik u Netsima i vođa Perasovićeve momčadi. Izbornik Velimir Perasović tada je imao 24 godine, bio je klasa u Jugoplastici, s njom prvak države i prvi put prvak Europe, ali još nije mogao konkurirati za mjesto u reprezentaciji. Ušao je u nju sljedeće, 1990. godine, za svjetski naslov u Argentini.
Za tu novu, 1990. godinu Prljavci su izbacili novi hit u duhu vremena “Devedesete” i stihove “Oprosti im, Bože, to što čine, možda ne znaju...” a, košarka i sve druge igre pale su u drugi plan.
>> Startali smo pobjedom! Hrvatska u punoj Areni svladala Sloveniju
ni drug mario ne može bez yuge..preočito..