Prošlog je vikenda u Zagrebu boravio predsjednik Srpskog olimpijskog odbora, ali ne da bi se sastao sa svojim hrvatskim kolegom Matešom, nego da bi skinuo teret s duše. Tako je svoj pristanak na snimanje dokumentarnog filma o njegovu i Draženovu prekinutu prijateljstvu objasnio legendarni srpski košarkaš Vlade Divac. Svjestan svog lošeg publiciteta u Hrvatskoj, Divac je u ta dva dana stalno uza sebe imao osobnog zaštitara, čovjeka angažiranog s hrvatske strane. Osobnu pratnju imao je i na Draženovu grobu na Mirogoju, na Jelačićevu placu, kod obitelji Petrović, svugdje gdje je američka televizijska ekipa iz NBA Entertainmenta snimala kadrove dokumentarca "Jednom braća".
Riječ je o filmu u kojemu američki redatelj preko Divčeva i Draženova odnosa prati uspon i raspad velike reprezentacije. Raskid njihova prijateljstva, koje nije bilo umjetno, simbolizira i raspad SFRJ. Divac je u NBA proveo 16 godina i zaradio samo na ugovorima više od 93 milijuna dolara, pa je u NBA krugovima poprilično popularan, baš kao i pokojni Dražen Petrović. U bogatoj sportskoj biografiji Divac za sobom ima dva naslova svjetskog i tri naslova europskog prvaka, odnosno 10 medalja s najvećih svjetskih natjecanja, pa je u Srbiji nevjerojatno popularan. U Hrvatskoj je u puku omrznut jer je 1990. na Svjetskom prvenstvu u Argentini nekom našem iseljeniku oteo hrvatsku zastavu i bacio je na parket.
Udobno zavaljen u separeu bara hotela Esplanade, kazao nam je da je svjestan toga da će se ta verzija priče u Hrvatskoj održati za sva vremena i da se to ne može ispraviti, no molio nas je da prenesemo i njegovu verziju.
– U Hrvatskoj se priča da sam gazio hrvatsku zastavu, a neki kažu da sam i skakao po njoj što nije istina. Tu sam zastavu nekom mladom čovjeku oteo iz ruku i bacio je na parket. Uostalom, zašto nitko ne pogleda televizijsku snimku, pa će se uvjeriti da je istina ovo što sad govorim.
Kako je uopće došlo do toga?
– U Argentini je za vrijeme tog svjetskog prvenstva bilo dosta tih zastava uokolo. No, to nije bila hrvatska, već ustaška zastava koja je trebala završiti na terenu, u toj našoj proslavi svjetskog zlata. Pratio sam tog dečka kako se spušta niz tribine i kazao mu da toj zastavi na terenu nije mjesto. Onda je on jugoslavensku zastavu nazvao smećem, pa sam mu ja istrgnuo zastavu i bacio je na pod.
Je li vam tada itko iz reprezentacije otvoreno zamjerio to što ste učinili?
– Ne, do toga je došlo nakon početka rata. Žao mi je što mi moji prijatelji iz reprezentacije to nisu odmah rekli, nego nakon godinu i pol, dvije.
Kada ste primijetili da hrvatski NBA košarkaši imaju drukčiji odnos prema vama?
– Počevši sa 1992. Do tog trenutka nitko nije spominjao zastavu jer su razumjeli što se dogodilo i zašto. Odjednom sam postao iks na mapi. Dražen me prestao zvati, a dotad smo se čuli gotovo svakog dana, bodrili jedan drugoga. Zaboljelo me to baš kao i to kada bih primijetio da on i Stojko okreću glavu od mene.
Jeste li pokušali to raspraviti s Draženom i Stojkom, jedinim hrvatskim NBA košarkašima tih godina?
– Otišao sam k obojici u svlačionicu da ih upitam je li razlog tome što sa mnom ne žele razgovarati to što sam Srbin ili nešto drugo. Zajednička reakcija bila je: "Kada prođe vrijeme, objasnit ćemo ti." Nisam htio više forsirati to prijateljstvo, jer nemam ja prijatelje na određeno vrijeme.
Kukoč i Rađa u NBA su stigli 1993. godine. Kakav ste odnos imali s njima? Je li netko od njih dvojice tražio da komunicirate s njim diskretno?
– Da. Dino je to tražio. U tim trenucima nisam to razumio, no kako su godine prošle, shvatio sam. Bilo je to ludo vrijeme, ima posvuda raznih ljudi raznih ćudi.
Niste li baš s Dinom bili u najboljem odnosu u toj reprezentaciji za kojom, sudeći po ovom dokumentarcu, čak i Amerikanci žale?
– Da, s Dinom sam bio najbolji. Vjerojatno zbog pozicije. Bili smo željni igre, bebasti. Rivaliteta je bilo jedino kada bi igrali Jugoplastika i Partizan. Tada smo se trudili ne čuvati jedan drugoga.
S Rađom ste bili generacijski bliski, on je bio godinu stariji. Kakav ste odnos imali s Draženom koji je bio četiri godine stariji od vas?
– Dražen mi je bio idol. Kada sam ušao u reprezentaciju, rekao sam sebi: "Hej, pa ti si suigrač Dražena Petrovića!" To je bila slična reakcija onoj kada sam zakoračio u Lakerse i NBA ligu: "Hej, čovječe, pa ja sam suigrač Magica Johnsona!" Svoj smo odnos osnažili tijekom te prve naše sezone u NBA. Čuli smo se gotovo svakog dana, a onda je jednog dana došlo do toga da ne postojimo jedan za drugoga. Pitao sam se zar to mora biti baš tako, govorio sam si kako će doći vrijeme da se to raščisti i razriješi, a onda je do mene doprla vijest da je Dražen poginuo. Zatekla me, tog 7. lipnja 1993., na odmoru na Havajima. Na tako brutalan način otišao mi je prijatelj s kojim nisam imao ni prilike razgovarati o tome što ga muči. Njegova smrt opteretila me strašno, a tek s ove distancije razumijem njegovu situaciju.
Je li vam u tom smislu pomogao novi dolazak u Zagreb?
– Odlaskom na Mirogoj i razgovorom s Draženovom majkom Biserkom i bratom Acom olakšao sam sebi dušu, skinuo teret s leđa.
Bili ste vi u Zagrebu i u rujnu 2008., prvi put nakon 19 godina, ali je to bio još diskretniji posjet nego ovaj.
– Tada sam došao poslovno razgovarati s Ivicom Todorićem, pa sam iskoristio priliku da obiđem Draženov grob i onaj Kreše Ćosića kojem sam zahvalan što me onako mladog uveo u reprezentaciju.
Jeste li partner Ivice Todorića, kako se pisalo u srpskim medijima?
– Ne, nisam, no svidio mi se taj gospodin.
Jeste li vi doista velikosrbin, kako vas se ovdje i dalje doživljava?
– Ne, nisam, ali nisam se htio ni pravdati jer u tome mogu samo izgubiti. Ja sam odgajan kao Jugoslaven i kada se Jugoslavija raspala, bilo mi je jako žao. Zapravo, bilo mi je žao i mojih roditelja jer smo svi mi živjeli u jednoj velikoj laži. S raspadom Jugoslavije dobio sam pravi identitet, da sam Srbin.
Jeste li srpski nacionalist? Jeste li desničar ili možda ljevičar?
– Ja sam u duši socijaldemokrat. A postoji li to u realnom političkom životu, to je već drugo pitanje. Ako je to što jako volim Srbiju i svoj narod nacionalizam, onda sam nacionalist, no šovinist sigurno nisam. Dapače, protivnik sam takvog ponašanja. Volim svoj narod, ali ne na račun tuđeg. Uostalom, iz bivše SFRJ najviše imam prijatelja Hrvata, a i Muslimana jer sam odrastao u multinacionalnom Prijepolju.
Kakav je bio vaš stav prema ratu u Hrvatskoj?
– Bio je to prljav rat, odvratno. Bilo mi je veliko opterećenje što sam živio u okružju u kojem se non-stop krivila srpska strana, a ja sam bio svjestan da smo svi pomalo krivi, neki više, neki manje. Svi su politički vođe manipulirali svojim narodom kako im je odgovaralo. Znao sam istinu o tom ratu jer sam imao prijatelje s jedne i druge strane, i to baš bliske prijatelje.
Tko su vaši najbolji prijatelji među Hrvatima?
– Imam u Los Angelesu par hrvatskih drugara. Držim i da su mi Dino Rađa i Toni Kukoč dobri prijatelji.
Kakav ste odnos imali sa Slobodanom Miloševićem? Godine 1999. mogao se steći dojam da ga branite?
– On je tada bio predsjednik Srbije i Amerikanci su na CNN-u govorili samo o njemu, a ja sam im replicirao neka se prestanu baviti samo njime i neka prestanu bombardirati moj narod. Iz toga je možda netko zaključio da sam ja miloševićevac, a ja sam zapravo njega nekoliko puta javno kritizirao u Srbiji.
Što ste mu govorili i jeste li zbog toga imali problema?
– Rekao sam da je najveći krivac za stradanje srpskog naroda, pa jedne ratne godine nisam smio doći u Srbiju. S druge strane, moj je brat imao problema u biznisu, poslovno je doslovce preživljavao, a na koncu je Miloševićeva supruga Mira Marković stopirala moju kandidaturu za sportsku komisiju Međunarodnog olimpijskog odbora jer sam po njihovu pričao malo više nego što sam trebao. Ona je utjecala na poltrone, one koji vladaju iz sjene, pa joj se jedan takav dodvorio i mene spriječio. Po mome mišljenju, Milošević nije trebao ići u Haag, njemu je trebalo suditi u Srbiji.
Vi se i danas bavite ratom, zapravo njegovim posljedicama. Kako je došlo do toga da utemeljite humanitarnu organizaciju koja zbrinjava ratne izbjeglice?
– Shvatio sam to da bih trebao pomoći s onim što sam dobio s rođenjem, da sam taj Božji dar dobio s razlogom. Jako mi je žao gledati ljude oko sebe koji su prošli pakao ne svojom krivnjom i zaboravljeni su. Ne postoje, gurnuti su sa strane. Kad dobro pogledaš oko sebe, shvatiš da se to jednog dana može i tebi dogoditi. Možda ne ratom, ali potresom, recimo. U sekundi izgubiš sve i ako nemaš nekoga da ti pomogne pri prvom koraku, možeš zauvijek zapeti.
Zanima li vas najviša, predsjednička dužnost? Puno se govorilo o tome da biste se, zbog popularnosti u Srbiji, trebali kandidirati za predsjednika države.
– To je više bila želja ljudi oko mene, no ja nisam ljubitelj politike. Ona je ružna stvar, ne može čovjek biti ono što je. Moraš biti prijetvoran, a ja nisam spreman za takve stvari. Od politike sam doživio samo loše stvari.
Tek u trećem pokušaju uspjeli ste investirati u Srbiju. Sada ste vlasnik kompanije "Voda voda", no što je bilo s neuspješnim ulaganjima u proizvođača vode "Knjaz Miloš", odnosno u "Večernje novosti"?
– Htio sam pomoći kreirati društvo s jasnim pravilima, u kojem će biti moguće poslovati a da se ne ulazi u prljave aranžmane, no u prva dva navrata nisam uspio. Imao sam ponude konkretnih ljudi da budem dio toga korupcijskog sustava, no onda to ne bih bio ja. Nisam htio investirati u Srbiju na takav način. Htio sam pokazati da se može sve učiniti a da se ne mora ulaziti u prljave stvari.
Tebi je kao i svim srbendama idol bio Slobo a kad ste nakon nekog vremena vidjeli da sve propada onda ste ga se odrekli.