Mirogojsko počivalište Dražena Petrovića, ali i njegov Muzejsko-memorijalni centar u Savskoj jučer su posjetili sudionici rekordne utakmice košarkaškog Mozarta. A ona se zbila prije točno 33 godine, 6. listopada 1985. u dvorani II. Doma sportova u kojoj je Dražen tog dana zabio 112 koševa.
Bila je to utakmica 1. kola Prve lige bivše SFRJ u kojoj je Cibona pobijedila Smelt Olimpiju 158:77 (77:34). Kako su gosti tu utakmicu igrali s klincima od 16 i 17 godina, njihovih 77 koševa zapravo izgleda kao ugodno iznenađenje.
>> Pogledajte kako su mladi košarkaši nakon osvojenog zlata zapjevali Lijepu našu u Novom Sadu
A zmajčeki su tu utakmicu morali igrati s golobradim košarkašima jer je tadašnji direktor kluba Radovan Lorbek propustio licencirati momčad. Točnije, on je sve prijave, umjesto da ih pošalje poštom, poslao po jednom prijatelju koji je išao na poslovni put u Beograd. No, prijatelj je zaboravio dostaviti pošiljku u prostorije Košarkaškog saveza Jugoslavije pa je tako istekao rok i jedino što su tada Ljubljančani mogli napraviti jest da brže-bolje prijave juniore i kadete jer za njih rokovi nisu bili tako strogi.
Drvarič: I naši su klinci uživali
– To da ćemo igrati protiv Dražena Petrovića mi klinci doznali smo desetak dana prije. Bili smo toliko uzbuđeni da danima nismo mogli spavati, a istodobno smo se u školi pravili važni. Zapravo, letjeli smo od oduševljenja – prisjetio se kolega novinar Igor Đurović koji je taj dan, igrajući razigravača, zabio osam koševa.
– Premda je Dražen izveo 22 slobodna bacanja, pogodivši ih sve, mi zapravo nismo na njemu igrali grubu obranu. Štoviše, nekako smo se trudili da ga ni ne dotičemo jer on je za nas bio košarkaško božanstvo – dodao je Igor.
Da za tu utakmicu Dražen sprema nešto posebno, predosjetio je Janez Drvarič, te godine trener prve momčadi Olimpije.
– Ja tu utakmicu nisam vodio, nego je to činio trener te selekcije Janez Munda. Kada je utakmica počela, bilo nam je jasno da Dražen ima neke posebne namjere i vrlo brzo postalo je razvidno da suigrači igraju za njega, da on sam završava sve napade i da ima namjeru srušiti tadašnji državni rekord Radivoja Koraća (76 koševa), ali i onaj Wilta Chamberlaina (sto koševa) iz NBA lige.
Ma kako god to izgledalo, Janez Drvarič to nije doživio kao iživljavanje velike zvijezde nad košarkaškom “nejači”.
U Wroclawu je bio jako ljutit
– Mislim da su u tome uživali i naši klinci. A kako i ne bi kada su sa 16 godina dobili priliku igrati protiv planetarne zvijezde kao što je bio Dražen Petrović. Sjećam se da jedan od naših igrača, Strmole, nakon što je dodirnuo Dražena nije htio prati ruke neko vrijeme. Ni meni to nije smetalo jer sam znao Dražena. Za njega nije bilo nevažne utakmice, on je bio rođeni pobjednik. Sudbina je htjela da Drvarič bude Draženov trener u njegovoj posljednjoj sezoni u Ciboni (1986./1987.), ali i suparnički trener (izbornik) u Draženovoj posljednjoj utakmici u životu.
– Tu utakmicu u lipnju 1993. nikad neću zaboraviti. Premda smo i jedni i drugi već osigurali odlazak na EP, Dražen nije htio propustiti ni taj susret. Štoviše, zabio je 30 koševa i ona dva posljednja bacanja na utakmici. Kada smo se sreli sutradan u zračnoj luci u Wroclawu, još uvijek je bio ljutit što je Hrvatska u kompletnom sastavu izgubila od Slovenije bez pošteđenoga Zdovca. Eto, takav je bio Dražen, u što sam se uvjerio i kada sam mu bio trener u Ciboni i kada smo te sezone imali ligaški skor 22-0, ali, nažalost, nismo bili prvaci – prisjetio se Drvarič.