Domagoj Duvnjak u lipnju će napuniti 26 godina, a već je odavno velika zvijezda na rukometnoj karti svijeta. Da je tako, potvrđuju i priznanja za 2013. godinu. S reprezentacijom je osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, s Hamburgom je postao klupski prvak Europe. Izabran je za najboljeg svjetskog igrača u izboru portala Planet-handball.com. Proglašen je za najboljeg igrača njemačke lige koja slovi za najjaču u svijetu. Za samo devet glasova izgubio je u izboru za najboljeg sportaša Hrvatske (izabran je Mario Mandžukić, nap. a.), a još je u konkurenciji za najboljeg svjetskog rukometaša u izboru Svjetskog rukometnog saveza.
Djetinjstvo je proveo u rodnom Đakovu gdje ga je odmalena zanimala samo lopta.
– Kako neću zavoljeti loptu kada mi je tata Ivan u to vrijeme bio trener rukometnog kluba Đakovo. Stalno me vodio na treninge, a meni se je to jako sviđalo - rekao je Duvnjak.
Nogomet vas nije zanimao kao, pretpostavljam, većinu vršnjaka iz ulice?
– Ma zanimali su mene svi sportovi. Nogomet sam igrao sa susjedima iz ulice, i to na obližnjem betonskom igralištu. Volio sam igrati mali nogomet, pa i košarku.
Kakav ste učenik bili u osnovnoj školi?
– Odličan. Naravno, najdraži predmet bio mi je tjelesni odgoj. I to ne samo zbog toga što smo na tjelesnom najčešće igrali nogomet ili košarku, volio sam i trčanje. Bio sam dosta brz na 60 metara.
A penjanje uz uže?
– E to nisam volio. To sam uvijek izbjegavao ako je bilo moguće. Uostalom, tko se uopće volio penjati?
Koji su vam predmeti bili mrski?
– Kemija i fizika. To me je nekako najmanje zanimalo. Tko bi pamtio sve te silne formule.
Čega se sjećate iz osnovne škole, jeste li sudjelovali u nekakvoj nepodopštini?
– Ha-ha. Sad sam već toliko sam star da se ničeg ne sjećam. Ma ja sam uvijek bio dobro dijete koje je jako zanimao sport.
Niste samo vaš otac i vi rukometaši, cijela je obitelj rukometna?
– Istina, tata, mama i sestra su igrali su rukomet. Eto, nisam bio iznimka. Njih su me troje znali i hvaliti i kritizirati. Nije bilo tog zajedničkog ručka, a da se nije povela priča o rukometu. Oni su mi ujedno bili i velika podrška.
Ipak, otac vas nikad nije trenirao u klubu?
– Istina, ali me trenirao u slobodno vrijeme, a njegovi savjeti bili su dragocjeni.
Uvijek iste čarape za sreću
Srednju školu pohađali ste u Đakovu?
– Jesam, premda sam se nakon trećeg razreda prebacio u zagrebačku 9. gimnaziju gdje sam dopisno polagao ispite. Imao sam previše obaveza i nisam stizao učiti. Moj dan sastojao se od treninga i škole. Na kraju dana bio sam toliko umoran da sam razmišljao samo o tome kako leći u krevet i odmoriti se za sljedeći dan.
Ipak, jedno ste vrijeme razmišljali ste o fakultetu?
– Jesam. Želio sam upisati Kineziološki fakultet, no rukomet je sve više postajao moj posao, moje buđenje i spavanje i fakultet sam ostavio za neka druga vremena.
U Zagreb ste došli sa 18 godina, kao velika mlada zvijezda, kao igrač najzaslužniji za europsko kadetsko zlato. No život u velikom gradu nije vas puno promijenio.
– Ritam je ostao isti. Rad, rad i samo rad. Najveći hobi bilo mi je spavanje. Znao sam spavati 11 do 12 sati dnevno.
Na europskom kadetskom prvenstvu u Estoniji imali ste poseban ritual.
– Cijelo sam vrijeme nosio iste čarape, prao sam ih samo poslije prvog i drugog kruga i nakon polufinala. To mi je bilo za sreću.
A danas?
– Mijenjam čarape, ha-ha.
Kao sportaš proputovali ste cijelu Europu. Volite li putovanja?
– Obožavam. Ali još nisam putovao u vlastitom aranžmanu. Onako da odem negdje na tjedan dana i da nemam nikakvih obaveza. Ima jako puno mjesta koja bih volio vidjeti, a koja s rukometom nemam šanse obići. U novim mjestima volim pogledati kulturne znamenitosti, ponajviše crkve. Kada sam imao 17 godina, bio sam u Kataru i ostao sam bez riječi. Jako lijepa zemlja, samo je bilo vruće.
Igrom slučaja sljedeće Svjetsko prvenstvo održat će se upravo u Kataru, u siječnju 2015. godine. No ovoga puta nećete biti samo radoznali klinac nego svjetska rukometna klasa koju će svi tražiti autogram.
– Valjda u siječnju neće biti temperature više od preko 50 stupnjeva Celzija.
A gdje bi želio otići na odmor?
– S djevojkom Lucijom u Indiju. Oduševljava me njihova kultura.
Kad smo već kod Lucije, gdje se rodila nastala ljubav?
– U Đakovu, u srednjoj školi. Zajedno smo već osam godina. Najteže mi je bilo kada sam prvi put otišao daleko iz Hrvatske, u Hamburg. Ona je ostala u Zagrebu gdje je studirala socijalni rad. Svaku večer znali smo dugo razgovarati tako da sam imao baš “lijepe” telefonske račune.
Jednog dana opet u Slavoniji
Još je možda rano za za odluku, ali gdje bi najradije proveo ostatak života?
– Doma, u Slavoniji. Možda ljeti negdje u kućici uz more.
Kad smo već kod mora, gdje najčešće ljetujete?
– U Dubrovniku. Prošlo ljeto bila mi je sedma ili osma godina kako dolazim u Dubrovnik. Prelijepo mi je, imam tamo obitelj.
U Dubrovniku ste išli i na koncerte?
– Bio sam na koncertnom spektaklu koji je priredio Sebastian Ingrosso u Culture Clubu Revelin. On je jedna od najvećih zvijezda elektronske glazbe.
Na što najčešće potrošite novac?
– Na odjeću i kupovanje poklona. No, da ne bude zabune, ne kupujem robu s markom. Volim se odijevati casual, sportski. Najugodnije se osjećam u trenirci.
Već ste mnoge želje ispunili, no jedna nikako da se ostvari?
– Nedostaje mi zlato na jednom velikom natjecanju. Imam tri bronce i dva srebra. Ali zlato, zlato mi fali. Možda mi se želja ispuni već ove zime, nikad se ne zna.
Kakav je život u Njemačkoj, tamo daleko na hladnom sjeveru?
– Dobro je što uvijek imam društvo suigrača iz reprezentacije. Tu je Lac, bio je Vori, sad je Dominiković. Jezik sam brzo naučio uz učiteljicu. Slobodno vrijeme najčešće provodim s Lucijom, idemo u goste Lackovićima i Dominikovićima. Tako smo prošle godine zajedno dočekali Božić, u pravoj obiteljskoj atmosferi.
Jeste li vjernik?
– Da. Uvijek se prekrižim uoči početka utakmice kako bih odigrao dobro i kako se ne bih ozlijedio.
Iz Hamburga ćete sljedeće ljeto još malo sjevernije?
– Da, potpisao sam za također njemački Kiel, za popularne “zebre”. Raduje me što ću igrati u velikom klubu, s velikim igračima kao što je Čeh Filip Jicha.
Ali ovoga puta neće imati društvo niti jednog hrvatskog igrača?
– Da, to će biti tužno, ali ja sam profesionalac i nema mjesta emocijama.
Vori i Kopljar nagovarali su vas nagovarali da dođete k njima u Pariz?
– Doći ću, ali samo u goste.
Samo naprijed, mali!