U Atenu je Slaven Bilić došao sa štitom, kući se vratio na njemu! Kao nogometni pokojnik, kao poraženi, kao čovjek kojem će u trenerskoj biografiji pisati da je posljednju utakmicu na izborničkoj klupi Hrvatske odradio protiv Grčke!
Naime, predsjednik HNS-a, Vlatko Marković, rekao mi je ovo:
- Ovako dalje više ne ide! Sva je sreća da je ovdje bio gotovo kompletan Izvršni odbor, u nedjelju ćemo održati konzultacije, a u ponedjeljak će biti sjednica na kojoj ćemo odlučiti o novim koracima uoči utakmice protiv Latvije. Povući ćemo neke važne poteze – rekao je Marković nakon atenske blamaže.
Pametnome dosta. Nije teško zaključiti da Bilić neće biti na klupi u utorak na Kantridi, a kad sam mu spomenuo da će IO odlučivati o njegovoj funkciji i, po svemu sudeći, smijeniti ga, Bilić mi je uoči ulaska u autobus rekao:
- Bože moj, to je njihovo pravo! Ja radim svoj posao i od sutra ću pripremati momčad kao da ću je voditi protiv Latvije. A Izvršni odbor odlučit će onako kako odluči – kazivao je Bilić.
Sva su se kola, eto, kao što je to u nogometu i uobičajeno, slomila na njemu. Ne može se, na žalost, promijeniti cijela momčad neprepoznatljivih igrača, koji u svojim klubovima pružaju vrhunske partije, a kad odjenu nacionalni dres preobraze se u neke sasvim marginalne nogometne tipove. Kakva je to razlika u odnosu na, recimo, brončanu generaciju – pola ih nije igralo u svojim klubovima, a za reprezentaciju su na travnjaku ostavljali i zadnju kap krvi! Ovdje krvi ne bi bilo ni kad bi ih netko zarezao nožem...
I to je Slavenov najveći krimen! Previše se intimizirao s igračima, ne doživljavaju ga kao čovjeka čvrste ruke, nego kao prijatelja i kolegu! Sve im je dopustio, igraju mu standardno čak i neki koji i s tribine izgledaju zapušteno, a u klubovima ih treneri nerijetko drže i izvan klupe. A to povjerenje oni Biliću ne vraćaju pošteno kao Ćiri njegovi brončani (recimo, Asanović)! Ovi su sasvim drukčiji karakteri i takvi kakvi jesu, zabijaju mu nož u leđa već dvije godine, u te su dvije godine odigrali kako treba samo drugo poluvrijeme s Izraelom. Ma da su se barem pošteno oznojili u najvažnijoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Grka...
Bilić je uletio u Santosov mlin, Grčka je bila pametnija i mudrija od Hrvatske i dohvatila 2:0 pobjedu. Istina, onaj slijepi Englez Howard Webb morao je u 62. minuti dosuditi 11-erac za naše dečke, kad je Avraam Papadopoulos hrvačkim zahvatom "složio" Kalinića u 16-ercu, pred Webbovim očima! Onda bi sve ovo sigurno bila drukčija, priča, ali – ki bi da bi! Ćelavac je prešutio 11-erac "za zatvor" i ne pada nam sad na pameti vaditi to kao alibi za poraz. Ni slučajno, pa takve se stvari u nogometu događaju...
Bila je to atenska drama (za nas i tragedija) po grčkom scenariju, u kojoj su naši igrači odigrali jadnu, beskrvnu, nekarakternu, pa i kukavičku, sporednu ulogu. Za što su najviše sami krivi. Je li možda Bilić zabranio Modriću da dođe u priliku za udarac, a to u Tottenhamu čini barem pet-šest puta na svakoj utakmici? I još milijun takvih pitanja možemo postaviti. Nije zabadava Joe Šimunić izjurio prvi iz svlačionice u Ateni, te bijesnim i plačnim glasom rekao:
- Nikad nisam bio ovako ponižen, nikad se nisam ovako loše osjećao! Ali, ne smijem vam reći sve što mi je na duši, jer će onda biti svašta!
Ma reci, Joe, imaš na to pravo, jer tvoje veliko srce uvijek jako kuca za ovu reprezentaciju! Reci i hrvatskoj javnosti i suigračima u svlačionici, svakome reci ono što ga ide. I pljusni nekoga ako treba! Jer, Bilić to nije učinio i zato je sad bivši...