Nakon više od četiri desetljeća na trenerskim, direktorskim i savjetničkim pozicijama Sven-Goran Eriksson (76) odlučio je da je vrijeme za mirovinu i odlazak sa svjetla nogometne pozornice. Legendarni trener brojnih europskih velikana i niza reprezentacija nije bio u centru pozornosti sve do siječnja 2024. godine. Tada je podijelio šokantnu vijest: Dijagnosticiran mu je rak gušterače i preostalo mu je najviše godinu dana života. Novost se brzo proširila svijetom i naišla na brojne reakcije, a Eriksson je iskoristio priliku da onima koji iza njega ostaju pruži posljednju vrijednu životnu lekciju. Danas je legendarni trener preminuo u 77. godini života, objavili su mediji.
Osim njegovih sunarodnjaka Šveđana, Erikssona će po mnogočemu pamtiti i Englezi. Bio je prvi strani izbornik njihove reprezentacije. Vodio ih je od 2000. do 2006. godine, u vrlo burnome periodu za "domovinu nogometa". Momčad je vodio u dva Svjetska i jednom Europskom prvenstvu. Premda im nije donio trofeje, smatra se jednim od najuspješnijih trenera u povijesti reprezentacije čiji je plasman na Fifinoj ljestvici reprezentacije tijekom pet godina podigao sa 17 na četvrto mjesto. Nakon prvog izborničkog uspjeha, vodio je nacionalne momčadi Meksika, Bjelokosne Obale, Kine i Meksika.
GALERIJA Preminuo je Sven Goran Eriksson
U klupskom nogometu postigao je uspjehe po kojima će ga pamtiti cijela Europa. Prvi veliki rezultat postigao je s IFK Göteborgom kad je osvojio Kup Uefa 1982. godine. S njime na klupi švedski je klub s ukupnih 4:0 u finalu svladao Hamburg, a Eriksson je privukao pozornost cijelog nogometnog svijeta. Bilo je samo pitanje vremena kada će se probiti u vrh klupskog nogometa. Transfer je uslijedio u lipnju 1982. godine kada je preuzeo Benficu. Njegov je utjecaj u portugalskom klubu bio očigledan od samoga početka. Osigurao je drugu uzastopnu titulu tamošnjeg prvaka, a na internacionalnoj je pozornici ponovo zaigrao u finalu Kupa Uefa gdje je jači bio Anderlecht. Identičan rezultat ponovio je i 1990. godine, nakon što je u međuvremenu otvorio vrata Italije osvojivši tamošnji Kup predvodeći momčad Rome.
Nakon osvajanja još jednog Kupa Italije sa Sampdorijom u 1994., imao je opciju otići u Englesku. Međutim, u posljednji se čas predomislio i potpisao za Lazio. Ispostavilo se da će mu ta odluka biti jedna od najboljih u karijeri. Tamo je, predvodeći Roberta Mancinija i Diega Simeonea koji su i sami postali gorostasi na svjetskoj sceni, rimski klub odveo do drugog naslova prvaka Italije u njihovoj povijesti. Talijanski Kup i Superkup osvajao je dvaput, u 1998. i 2000. godini. Trofejima je pribrojao i pobjedu u posljednjem Uefinu kupu europskih prvaka održanom 1999. godine.
Nakon što je otišao s izborničke klupe uvijek zahtjevne i nepredvidive Engleske, ostao je u tamošnjem klupskom nogometu te postao prvi inozemni trener Manchester Cityja. Nastavljajući tradiciju, odmah je odveo "građane" na vrh ljestvice Premier lige porazivši Manchester United vođen nogometnim genijem Alexa Fergusona. Međutim, do zime su rezultati znatno pali zbog čega je vodstvo kluba počelo najavljivati njegovu smjenu. Koliko je stanje bilo loše daje naslutiti i poraz od Middlesbrougha rezultatom 8:1, najveći u Erikssonovoj karijeri. Premda je bio prvi trener koji je porazio United u oba derbija sezone, nije se uspio zadržati na klupi, a ugovor je sporazumno raskinut u ljetu 2008. godine.
VEZANI ČLANCI:
Uslijedili su spomenuti periodi u reprezentacijama Meksika i Bjelokosne Obale, a posljednji doprinos u Engleskoj napravio je u Leicesteru. Premda nije osvojio trofeje, sjajnim transferima Kaspera Schmeichela, Davida Nugenta i Paula Koncheskyja stvorio je momčad koja je 2014. osvojila Championship, a iduće sezone uspjela preživjeti u Premier ligi. Već u 2016. Leicester je osvojio naslov prvaka Engleske, a ključni igrač momčadi bio je Schmeichel, jedan od temeljnih transfera tijekom Erikssonova mandata.
Usprkos brojnim klubovima koje je vodio, jedan mu je ostao osobito blizak srcu. Uvijek je bio strastveni navijač Liverpoola, a u razgovoru s klubom objasnio je što stoji u pozadini toga. "Uvijek sam bio navijač Liverpoola. Još od svoga djetinjstva. Moj otac je također bio njihov navijač. Moj brat navija za njih, moj sin navija za njih. To je obiteljski poziv", objasnio je Eriksson. Nakon što se razbolio imao je priliku konačno sjesti na klupu svog najdražeg kluba. Pozvan je na Anfield kako bi predvodio momčad u dvoboju s legendama Ajaxa. "Apsolutno predivno. Plakao sam, bilo je predivno. Sjediti na klupi Liverpoola bio je moj san. Cijeli sam život htio da se to dogodi. Ovo je bio prekrasan dan u svakom smislu", rekao je Šveđanin nakon susreta.
Upravo u utakmici na klupi Liverpoola odražava se možda i posljednja velika lekcija koju Eriksson ostavlja svijetu. "Cijeniš svako jutro kada se probudiš i osjećaš se dobro, a inače to ne radiš, uzimaš stvari zdravo za gotovo. Danas živim normalnim životom i ne razmišljam o tome što će se dogoditi sutra ili preksutra. Da nije tako, samo bih sjedio i sažalijevao se. Ne smiješ to činiti. Ne pričam puno o dijagnozi. Tako je kako je. Vjerojatno ne mogu pobijediti bolest, ali život je divan", rekao je slavni trener poslavši time poruku koju vrijedi razmotriti pri suočavanju s vlastitim životnim utakmicama.