Premda nije tip čovjeka koji se gura u prvi plan, 45-godišnji Stobrečanin Velimir Perasović (45) htio-ne htio središnja je figura Cibone ove godine. Trenerskim spartanstvom spasio je klub od kraha usred sezone.
Za trenera je najteže kada mora voditi sastav, a nema pravo kažnjavati neprofesionalnost. I dok je lani, zbog nediscipline, potjerao Markotu i Wrighta, ove godine to nije učinio s prijestupnikom Gordonom, koji je u vrijeme dvaju treninga štrajkao. Nije mu se zahvalio jer klub nije profesionalan prema igraču.
Ne da igračima disati, ne popušta
Budući da Cibona ni njemu nije isplatila plaće, dobio ih je manje od igrača, kojima su isplaćene dvije od sedam, Perasović je mogao dignuti sidro i nitko mu ne bi mogao ništa reći. Lomio se kada mu je u veljači na stol dospjela ponuda španjolskog prvoligaša Bilbaa, no samo je zahvalio ljudima čiji je zaposlenik želio biti, jer je riječ o dobro organiziranom baskijskom klubu. Peras nije otišao jer nije imao obraza napustiti igrače koje je nagovarao da dođu u Cibonu i koje je odgovarao od napuštanja kluba kad su počele kasniti plaće. Kao i svakom treneru, i njemu dežurni kritičari štošta predbacuju – da je pretvrd i odveć pedantan – no njegov odnos prema poslu hvale i igrači.
– Ne volim kada igrači biraju kada će trenirati i igrati. Volim one koji svaki dan daju sve od sebe – kaže trener.
Razgovarali smo s Tonijem Kukočem, nekadašnjem njegovu suigraču, o Perasu kao igraču.
– Sjećam se da je ostajao nakon momčadskog treninga, postavljao stolice po dvorani i driblao između njih. Premda je bio središnja figura tadašnje Jugoplastike, nesebično je prihvatio ulogu šestog igrača – kaže Kukoč.
Perasović među trenerima nema bliskog prijatelja, no kolege ga cijene. Uvjerili smo se u to i u razgovoru s trenerom Olimpije Jurom Zdovcem.
– Igrali smo zajedno, dobro ga znam. Bit ću iskren. Nisam vjerovao da bi on mogao postati tako dobar trener. Ima pobjednički mentalitet, ne popušta, ne da igračima disati. Prvih trenerskih godina bio je jako nervozan. Sada se dosta smirio, barem izvana, a kako je iznutra, nikad ne znaš – rekao je kolega trener.
A baš ga je ta pretjerano nerviranje stajalo posla u jednom od najuglednijih europskih klubova, u tadašnjoj Tau Ceramici. Pozlilo mu je nakon stresne utakmice, pa je zbog srca dospio u bolnicu. Na žalost, predsjednik Querejeta nije ga htio čekati, već je instalirao Božu Maljkovića. No, on mu ne zamjera na tom potezu:
– Profesionalni sport je surov i ja potpuno razumijem tu odluku. Moraš je prihvatiti bila ona u redu ili ne. Mislim da sam radio dobro svoj posao, no ne zamjeram poslodavcu. Ako on smatra da je s nekim drugim mogao osvojiti Euroligu, ja to poštujem. Ne želim to komentirati ni plakati. Iz toga sam izišao jači jer sam shvatio da ništa ne zavređuje moje zdravlje.
Obiteljski čovjek i bez obitelji
Premda je od 15 godina života u Španjolskoj (11 igračkih) polovicu proveo bez obitelji, Perasa možemo nazvati obiteljskim čovjekom. Kukoč ga ovako opisuje: – On nikad nije puno izlazio van. Mogu ga zamisliti kako je u tom razdoblju sjedio u stanu, čitao knjige, vrtio televizijske programe... Poslavši je kući u Split, Peras misli da je obitelj zaštitio.
– Zbog mojeg posla, koji je nesiguran, posebice trenerski, nisam htio da se obitelj seljaka, ako ja dobijem otkaz. A znate kako je, postoje samo dvije vrste trenera, oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga dobiti – kaže.
O njegovu privatnom životu zna se malo jer on drži da mu je mjesto samo na sportskim stranicama. S Dubravkom upoznao se 1987., a vjenčali su se 91. Imaju 18-godišnjeg Vicka, koji igra u KK-u Split, i osmogodišnjeg Ivana. Peras ih posjećuje, češće nego oni njega, kad god stigne.
Veliki ljudi malo govore jer o njima govore njihova djela.