Knjiga Zvonimira Magdića (1930.) iz Zagreba, ‘Nogomet Nezavisne Države Hrvatske’, na otprilike 600 stranica, bavi se brojnim utakmicama državnog prvenstva, s devedeset međunarodnih klupskih nastupa, opisima velikana tog razdoblja. Promiču se i drugi sportovi, prate i politički i društveni događaji...
Prati se i poratna sudbina mnogih tadašnjih hrvatskih nogometaša i nogometnih djelatnika. Toliko je toga izvučeno iz razgovora i napisa, toliko je toga osobno pratio na terenima i sam autor. Sve to od 10. travnja 1941. godine i petog svibnja 1945. godine.
Donosimo autorova istraživanja, ali i sjećanja na neke od najvažnijih nogometnih sekvenci toga burnoga vremena. Jedna od takvih premijerni je nastup nogometnog “Predstavništva”, u prijateljskoj utakmici s Njemačkom u Beču.
– Još se u Hrvatskoj ne igra liga, još nema prvenstva, tek je sve na početku, a Rudolf Hitrec, stariji brat slavnog i jedinog, Ice Hitreca, prvi je prozivatelj državne momčadi. Na pozivnicama njegov je potpis. Igrači ga zovu – doktore. Jer, on to i jest, liječnik, kardiolog u bolnici, u Zajčevoj. Petnaesti je lipnja 1941. godine. Stadion na Prateru. Na tribinama četrdeset je tisuća gledatelja. Sudac je Nijemac Miesz. Hrvatska: Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Đanić, Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše. Zna se: Đanić je “lala”, pravoslavac. Kasnije i okorjeli komunist. Igrački, solidan. Njemačka, Treći Reich, ima svog “glavešinu”, u već prepoznatljivom Seppu Herbergeru. Za Hrvatski narod izvjestitelj je bio Vilim Peroš. Njegov je naslov na četiri stupca nedvosmislen: “Iako smo s visokim omjerom izgubili igru, naša je momčad bila premoćna u prvom poluvremenu”. Rezultatski, to je zvučalo objektivno: 1:1.
Jedno je bilo jasno: u utakmicu se ušlo bez ikakvih posebnih priprema, a Nijemci su tjelesno spremniji. Pa, nisu li dali, mjesec dana ranije, Mađarima – sedam komada! Nastavak je to i potvrdio. Nijemci su se zbili, zaigrali zagriženije. Petica je visoka (5:1, nap.a.). Ali, objektivno, nije – strašna. ND Hrvatska odigrala je petnaest međudržavnih utakmica. I sve su registrirane kod Fife. Da, samo mjesec dana poslije Beča, glavni tajnik Fife Ivo Schricker potpisao je ispravu o primanju NDH u međunarodnu nogometnu organizaciju! – otkriva Magdić.
Zvonimir Magdić prisjetio se i posljednje utakmice selekcije NDH.
– Igralište Concordije. O proslavi 10. travnja 1944. godine. Igralo se, devetog! I, Državna je sastavljena kao potpuni Građanski. Savezni kapetan Bernard Hügl postavio je protiv Slovaka: Glasera, Brozovića, Dubca, Plešea, Jazbinšeka, Lechnera, Cimermančića, Wölfla, Lešnika, Lokošeka i Kokotovića. Na nekoliko trenutaka uletio je umjesto ozlijeđenog Cimermančića i Zlatko Čajkovski iz HAŠK-a. Kišovito, uz kišu golova u mreži visokog Tomanovića. Sedam! Tri su pogotka Wölfla, dva Lešnika, a po jedan Lokošeka i Cimermančića. Na kraju 7:3. Nije bilo sporta, bar na jedan dan, za cijelo vrijeme rata, a da nije bilo susreta naših i njihovih sportaša. Na prvoj utakmici 1941., 5:2 u Zagrebu, centarfora za Slovačku igrao je i jedan Hrvat, Jurković. Bio sam sa sinom Bajde Vukasa, doktorom Zdeslavom, u jednom selu kraj Bratislave u domu tog Hrvata.
– Zagreb i Šestine. To je moje sjećanje na Hrvatsku.
Bio je sretan – napisao je Magdić.
Jakopić prvi izbornik
Uz 15 nastupa za vrijeme NDH, hrvatska je nogometna reprezentacija prije njezina proglašenja odigrala još četiri utakmice, sve 1940. godine.
Prvi izbornik bio je menadžer Građanskog Jozo Jakopić, potom ga je naslijedio Rudolf Hitrec, koji je vodio samo sraz u Beču, zatim je 13 nastupa na klupi imao Bogdan Cuvaj, a spomenutu utakmicu protiv Slovaka vodio je Bernard Hügl, rodom iz Srpskoga Miletića u Vojvodini. Zanimljivo, trojica reprezentativaca iz razdoblja NDH, Glaser, Brozović i Z. Čajkovski, te Jajčanin Florijan Matekalo (koji je nastupao do uspostave NDH) pronašla su poslije Drugog svjetskog rata mjesta u – Partizanu. I ondje se proslavili.
Zvonimir Magdić s posebnim se žarom posvetio i nastupima Građanskog, četverostrukog prvaka Hrvatske za vrijeme NDH. Naime, prevladavalo je mišljenje kako slavni purgeri predstavljaju jednu od najznačajnijih nogometnih momčadi toga vremena.
Evo dijela Magdićevih zapisa i o tome.
– Za vrijeme NDH purgeri su bili na samom vrhuncu. Nikad bolji! Poslije jedne utakmice Građanskog i bečke Austrije 1944., na igralištu u Koturaškoj, kako se pisalo, koja je bila toliko plava da je predsjednik bečkih ljubičastih dr. Erhardt, izjavio: “U ovom trenutku mi u Europi nemamo bolje momčadi od Građanskog.”
Građanski je bio fenomen. To će mi potvrditi, a to je najveća sportska isprava, uživo, toga vremena, slavni Laci Kubala, moj veliki frend, koji je kasnije, kao emigrant, igrao i u Barceloni: “Gledao sam, i ne samo to, pobiral sam lopte, iza gola Franje Glasera. Glaseru! Ferencváros je dobio, rezultatski, ali igrom nisu bili ravni Građanskom. Bolje ja nisam videl.’ I ne samo to. Laci je na onaj svoj, slovačko-mađarski, diktiral momčad Građanskog: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović.
Građanski je bio – da – koloslan. Momčad. U punom smislu. Sve i sva. I snaga i tehnika. I – znanje. I mudrost. I povjerenje. I, odanost. I ljubav. “Plavi, plavi...!” Pričal mi je, bezbroj puta, Štef Bobek: “Ja sam, kao mlad igrač, došavši u purgere, ulazio u svlačionicu, kucajući. I klanjajući se tim genijalcima.” O učitelju purgera, Martonu Bukoviju, Peštancu slovačkih otaca, sve se zna. On je tako i toliko, baš za tih endehaških dana, izvježbal Građanski da njega, tim dečkima, nije ni trebal! Na onoj utakmici, u ljeto ‘44., njega nije bilo u Pešti protiv Nagyvarada. Dirigirao je s momčadi samo jednim zagrebačkim brzojavom: “Mara mora igrati”. To mi je govorio i sam Wölfl.
– I ja sam – kaže on – odigrao svoju najbolju utakmicu u životu.
U pratnji letećih tvrđava
A ona je bila takva da je hrvatski državni prvak Građanski zmazal na Ferencvárosevu prvaka Mađarske Nagyvarad s 4:0. Tri gola Lešnik u trifrtal vure igranja – piše Magdić i slikovito opisuje:
– Rat bijesni. Pruge dižu u zrak partizani, čuje se već rika ruskih topova na Karpatima, američke “leteće tvrđave” natovarene teškim bombama tutnje europskim, pa i hrvatskim, nebom. S tim tvrđavama u pratnji, Građanski se vlakom vleče, za prvog srpnja 1944., na dvoboj s Nagyvaradom. Grad je, idućeg jutra, teško bombardiran. Hoće li se, uopće, igrati? Ovo je nogomet. I Građanski. Igra se. Na tribinama 30 tisuća ljudi. Njih ništa, ni avioni ne mogu preplašiti da ne bi išli gledati – Građanski.
Uz ‘43. vezana je najmanje jedna anegdotarno-sportska priča. Kapitulacija Italije, ujesen ‘43. Hrvatski državni sabor raskida Rimske ugovore. I sada ovo. Paradoks. Moguć. I – odigran. Zagrebački klubovi organiziraju takozvanu – korisnicu. Sav prihod s tih utakmica ide za Hajduk. Pomoć stradalom prijatelju. Igraju tu korisnicu Građanski, HAŠK, Concordia i Ličanin. I drugi klubovi u drugoj skupini. A Hajduk je u – partizanima. Na Visu. I, kao vrhunac svega, na korisničkoj utakmici Concordije i Ličanina, u drugom poluvremenu za prvu momčad “slogaša” istrčava, prvi put, Bajdo Vukas. Njemu je šesnaest! Par godina kasnije, postat će – hajdukovac!