Prema Hrvatskoj "zlatni teret" krenuo je jučer iz bugarskoj Samokova nešto prije osam sati. U društvu trenera Leonarda Pijetraja, suborca Hrvoja Sepa i klupskog tajnika Slobodana Mufića, novopečeni europski boksački prvak uživao je u šampionskom jutru.
- Odgovaram na brojne poruke i čestitke. Slatko je to.
Znam da mi obitelj strepi
Čija je bila najslađa?
- Članova moje obitelji i djevojke Marinele. Poruke najbližih me uvijek najviše razvesele jer su one najiskrenije, a i svi oni svjedočili su svoj mojoj muci. Marinela je pak i dalje moja obožavateljica broj jedan i meni najdraži fan. A s njom ću i zbrisati na neki kraći romantični odmor, na neki od naših otoka.
Poprilično je svjestan koliko obitelj strepi nad njegovim nastupima, pa je tako bilo i u ovom slučaju.
- Poslali su mi snimke navijačke atmosfere, što me razveselilo. Otkako sam postao svjetski juniorski prvak, oni već pet godina žive za mene i moj boks. I zato je svaki moj meč za njih stres, a svaka moja pobjeda radost.
Srećom, Hrgović je boksač koji vrlo rijetko prima teške udarce pa je time i članovima obitelji lakše.
- I oni su skužili da meni primljeni udarci ne predstavljaju nešto posebno, pa se više boje poraza i moguće moje tuge. Više strahuju da se ne ozlijedim. Bez obzira na to što obično imam dobru kontrolu borbe, boks je takav sport u kojem je nokaut uvijek u zraku. Uostalom, isti ovaj Nijemac Schulz kojeg sam pobijedio u finalu, samo 12 sekundi prije kraja polufinala nokautirao je Bugara.
Filip nije od onih koji ima neke posebne rituale prije borbe niti nosi hamajliju.
- Jedino što mi se tu i tamo dogodi da ponovim redoslijed oblačenja. Inače, moj najbolji ritual prije meča jest dobro i dugo zagrijavanje.
Pitali smo ga i za njegove sportske snove.
- Imam tri sna, europsko, svjetsko i olimpijsko zlato. Evo, prvi sam sportski san ostvario. To olimpijsko zlato nešto je o čemu sanjarim svaki dan i ne mogu zamisliti veću sreću u sportu od olimpijskog zlata.
A sve te snove kakve ima Filip ostvario je samo jedan hrvatski boksač. Jedino je Mate Parlov bio europski prvak (1971. i 1973.), svjetski prvak (1974.) i olimpijski pobjednik (1976.).
- Ja Parlovu još nisam ni do koljena, ali sam na dobrom putu. Da bih se uspoređivao s njim, moram još osvojiti svjetsko i olimpijsko zlato i biti profesionalni prvak svijeta.
Znači li to da će odmah nakon Olimpijskih igara u Riju u profesionalce?
- Procijenit ću nakon Rija, sve će ovisiti o situaciji u Aibi, Svjetskoj boksačkoj ligi i slično. Meni nije kasno da u profesionalni boks idem i četiri godine nakon toga. Nakon Tokija imat ću 28 godina i tada ću biti najzreliji.
Da, ali pitanje je hoće li najzrelije godine morati potrošiti na višegodišnje čekanje na priliku za svjetski naslov.
- Znam da neki na to čekaju niz godina, no sve će ovisiti koliko ću dobru amatersku karijeru imati. Eto, Lomačenko je u amaterskom boksu imao 400 mečeva, jednu dobru sezonu u Svjetskoj ligi i već se u drugom meču borio za svjetski naslov. Dakako, on je fenomen za sebe.
U ovom slatkim trenucima sjetio se Filip i dvojice talentiranih momaka iz kluba koji se boksom više ne bave. Jedan je europski juniorski prvak Dino Mansour, a drugi je njegov tri godine mlađi brat Matija.
- Baš sam se ovih dana sjetio Dina, koji je odlučio prestatiti s boksom i u međuvremenu završio agronomiju. On je procijenio da boks više nije za njega i da se želi obrazovati. Prvih nekoliko godina zajedničkih sparinga trpio sam batine i skupljao snagu da tome stanem na kraj. Baš kada sam mu to počeo naplaćivati, on se prestao baviti boksom. Ha, ha, povukao se na vrijeme.
Među njima trojicom najveći je talent bio upravo brat Matija. Tako Filipkaže:
- On je bio bomba. On bi bio strašan boksač, sigurno ekstraklasa i zato mi je jako žao što je morao prestati s boksom iz zdravstvenih razloga. Matija je imao puno bolje predispozicije od mene.
Pa kakve su to predispozicije bolje i od onih koje ima aktualni europski prvak?
- On je bio puno fizički snažniji od mene, bolje, kompaktnije građen. Bio je eksplozivniji i imao jako velik smisao za boks.
Da je Matija ostao u boksu, zacijelo bi se dogodilo isto što i braćom Kličko, kojima je majka zabranila da se međusobno bore.
- Krv nije voda i nas se dvojica nikad ne bismo borili. Kad više nisam mogao lagano s njim, počeli smo izbjegavati zajedničke sparinge. Morao sam jače potezati, a to nema smisla pa sam rekao treneru Pijetraju da ne želim više niti sparirati s bratom.
Prije boksa bio je košarkaš
Malo je poznato da je Filip trenirao košarku.
- Bio sam zaljubljen u taj sport, to mi je bilo sve kao i sada boks. No, prestao sam igrati košarku sa 12, 13 godina jer me prošla volja zbog ozljeda koje su pojavljivale valjda i potencirane naglim rastom i pubertetom.
Ima li novi europski prvak kakav hobi?
- Nemam ništa posebno i na tome moram poraditi. Ne mogu biti prvak a da nemam hobija. Da bar znam svirati harmoniku ili gitaru. Nekoliko puta sam počeo učiti svirati gitaru, čak sam i nekoliko pjesmica naučio svirati, i to me i dalje kopka. Uz ovaj ritam treninga i nastupa to je teško, no kada budem profesionalac, imat ću rjeđe nastupe i više vremena pa bih se tome mogao posvetiti.
Ako bude uspješan profesionalac, stići će i odgovarajuća zarada. Što bi si prvo kupio od svog prvog milijuna dolara?
- Prvo bih mami i tati kupio kuću na moru, nešto što bi njih najviše veselilo jer napatili su se oni uz mene. A sebi bih kupio možda neku "makinu", no to će tada biti slatke brige.
>>Očekivao sam teži meč, ali očito sam se dobro držao zacrtane taktike
>>Hrgović: Pjevajte sa mnom, radujte se zbog mene, zlato dolazi u Hrvatsku!
SVaka čast "mali" i na uspjehu i na skromnosti. Puno sreće u daljnjoj karijeri !!!