Taktička evolucija: Ćirin omiljeni sistem postao krik nogometne mode!

"Panta rhei" čuvena je izreka slavnog grčkog filozofa i prvog nogometnog teoretičara Heraklita. U slobodnom prijevodu: samo mijena stalna jest. Izreka je to koja savršeno opisuje samu srž nogometne igre i njezine konstantne evolucije, potrage za novim rješenjima. U nogometu ne postoji "dobro" ili "loše", "pravo" ili "krivo", iako svako vrijeme nosi svoje puritance koji će vas pokušati uvjeriti u suprotno, ukratko, alles ist relative. Tek u širem kontekstu, u relaciji s ostalim čimbenicima, pojedine taktike i formacije dobivaju svoje značenje i smisao, pa i evaluaciju kao uspješne (ili neuspješne). U tom ekosustavu nogometnih ideja, darvinistički procesi odabiru one najbolje, koje zatim ispisuju poglavlja u udžbenicima nogometne teorije. Svako vrijeme donosi svoju dominantnu filozofiju, pa ipak ono što je jučer bilo revolucionarno danas je mainstream, a ono što je danas mainstream, sutra je već povijest. Trendovi nastaju i nestaju, zatim se recikliraju i opet vraćaju, a jedan od takvih sustav je sa tri obrambena igrača.

Sustavi s četiri u liniji danas su dio općeprihvaćenog standarda, no, povijesno gledano, sustavi sa tri braniča nešto su starija pojava. Možemo reći da je cijelo razdoblje prije Drugog svjetskog rata taktički obilježila WM (3-2-2-3) formacija, da bi tek 60-ih godina pod utjecajem Bele Guttmana prvo nastala 4-2-4, a zatim 4-4-2 formacija sira Alfa Ramseyja, izbornika pobjedničke engleske selekcije iz 1966. Ipak, 3-5-2 doživljava vrlo uspješan comeback u drugoj polovici osamdesetih i živi kroz dobar dio devedesetih. Za njezinu revitalizaciju najzaslužniji je Carlos Bilardo sa svojom Argentinom, od ostalih tu je i Beckenbauerova Zapadna Njemačka, ali i naš Ćiro Blažević. Ipak, povratak 3-5-2 nije dugo trajao i na prijelazu milenija sustav definitivno nestaje iz trenerskih playbookova, da bi nakon više od 10-ak godina u nekoliko zadnjih sezona počeli gledati naznake njegova povratka. Postoji nekoliko razloga zašto se 3-X-X sustavi polako vraćaju, no kao odgovor na to pitanje možda se najbolje upitati zašto je 3-5-2 uopće i ispao s taktičke karte svijeta na prijelazu stoljeća.

Generalno gledano, 3-5-2 sustav nastao je kao odgovor na 4-4-2 formaciju i funkcionirao je vrlo dobro u tom kontekstu. Ideja je bila jednostavna kao što možemo vidjeti na sljedećoj slici. Dvojica stopera čuvala su protivničke centarfore (s liberom kao dodatnim osiguračem), wing-backovi bi se zalijepili na protivnička krila i momčad je efektivno imala igrača viška u sredini terena. Na ovoj slici to je nekakva klasična desetka, no taj slobodni igrač može igrati i iza vezne linije kao deep lying playmaker ili regista, ulogu koju je savršeno utjelovio Pirlo u Juventusu.

No problem se počeo nazirati kako su ekipe počele napuštati sustav sa dva centarfora i ekosustav u kojem je 3-5-2 do tada dobro funkcionira, počeo je polako nestajati. Sve više momčadi počelo je koristiti formacije s jednim napadačem, što je efektivno značilo 3-na-1 situaciju u obrani i osjetni manjak na drugim frontovima. Također, sve popularnije su bile formacije sa tri napadača (klasična punta + 2 bočna), npr. 4-3-3 protiv kojih 3-5-2 također nije imao rješenje u smislu prirodnog markiranja, kao što možemo vidjeti na sljedećoj slici.

Kao i u prethodnom slučaju, situacija bi se svela na već spomenuti i nepotrebni overkill u obrani, tj. 3-na-1, a ako bi se problem pokušao riješiti tako da stoperi markiraju wingere (a ne wing-backovi), stvarale bi se tri 1-na-1 situacije. U tom slučaju svaki iole dominantniji napadač kreirao bi kvalitativni višak, a brzi wingeri imali bi piknik dan. Također, kao što možemo vidjeti iz prethodne slike, 3-5-2 je ostavljao protivničkim bekovima ogroman prostor. Ipak, taj problem je na određeni način neutralizirao 3-4-3, a čitateljima ostavljam da vizualiziraju kako i zašto. Za sve poznavatelje lika i djela Marcela Bielse prethodni dio nije ništa novo. Čovjek je to koji pobožno igra 3-X-X protiv momčadi sa dva napadača, a 4-X-X protiv momčadi sa jednim napadačem (2 stopera na 1 centarfora + istureni bekovi). Cilj je imati jednog obrambenog viška u match-upu stoperi vs. napadači, ali ništa više od toga.

Spomenuli smo Bielsu, a pričati o 3-X-X sustavima bez da spomenemo još jednog bielsista (ako ne učenika, onda definitivno poštovatelja), Pepa Guardiolu bio bi veliki grijeh. Njegova Barcelona pružila je neke od najnezaboravnijih partyja upravo u sustavu 3-4-3 i tu dolazimo do drugog faktora, ili bolje reći trenda koji je katalizirao povratak 3-X-X sustava – izlazak s loptom iz obrane i uloga ball-playing defendera. Pepov rad u Barci imao je ogroman utjecaj na nogomet kakav danas poznajemo, a osim falše devetke Pepov possession game imao je možda najveći utjecaj na shvaćanje uloge obrambenih igrača. Guardiola je prebrisao razlike između linija i striktnu podjelu na obranu, vezu i napad, a obrambeni igrači postaju aktivni sudionici u fazi kreacije. Pepova tiki-taka stubokom je promijenila rolu obrambenog igrača, a svijet je popratio taj trend. Sve je manje old-school "sjekira" poput Terryja, Mertesackera i Carraghera, a sve više onih poput Luiza, Piquea i Cana – igrača koji su lagani na lopti, koji znaju dodati, koji mogu povući naprijed ako treba i koji su generalno sposobni aktivno sudjelovati u fazi posjeda. Upravo ovaj tip igrača i playing from the back filozofija iskorištava ono najbolje od sustava s tri braniča, no šlag na kraj ovom sustavu i njegovu konačnu realizaciju omogućuje jedna druga pozicija – wing-back.

Wing-back pozicija je u zadnjem desetljeću doživjela nevjerojatne promjene, a Jonathan Wilson danas je naziva najvažnijom pozicijom u nogometu. Možda i najvažnija karakteristika modernih wing-backova je njihov ofenzivni karakter, a uloga koju danas imaju vrlo je slična onoj koju su nekad imali klasični wingeri. To je zapravo logičan tijek stvari i odgovor na promjene koje je upravo pozicija wingera doživila. Što? Kako? S nestankom klasičnih wingera (lijeva noga-lijeva strana, tj. probij stranu i ubaci) i pojavom invertiranih wingera (lijeva noga-desna strana, tj. zabij se u sredinu i udri po golu) dogodile su se dvije značajne promjene:

1) ekipe su se počele drugačije braniti, a fullbackovi su izgubili svoju klasičnu obrambenu zadaću (striktno pokrivanje suparničkog wingera);

2) u isto vrijeme, u napadu se oslobodio ogroman prostor koji su ostavili invertirani wingeri koji su se zabijali u sredinu.

Kombinacija navedenog, tj. manjak obrambenih zadaća + ogroman prostor koji se ponudio u napadu rezultirao je transformacijom fullbackova u čistokrvne wing-backove. Današnji wing-backovi ispunjavaju nevjerojatne fizičke zahtjeve pokrivajući cijelu vertikalu terena, dok tehnički i taktički zahtjevi koji se stavljaju pred njih ni malo ne zaostaju. Moderni wing-back mora imati nepogrešiv osjećaj kada krenuti naprijed, biti u vrhunskoj koordinaciji s wingerskim partnerom (znati kada napraviti overlap/underlap), imati vrhunske 1-na-1 sposobnosti, suvereno sudjelovati u fazi posjeda, i naravno ne zanemarivati defenzivne zadatke. Suradnja s wingerom od iznimne je važnost jer glavno pitanje svakog 3-X-X sustava je tko će u danom momentu nuditi širinu? Winger ili wing-back, fullback ili vezni? Tu je opet najdalje otišao Pep Guardiola s Bayernom, koji je svojim wing-backovima dao i jednu lateralnu komponentu dodatno proširivši dijapazon odgovornosti. Alaba i Lahm tako često ulaze u sredinu, djeluju više u half-spaceovima nego na bokovima, a uloge koje imaju su sličnije veznim box-to-box igračima nego bekovima.

Ipak, dominantna uloga modernih wing-backova je ona klasična bočna, a igrači kao što su Alves, Alba, Alaba, Gaya, Rodriguez, Shaw... fantastična su oružja u arsenalima svojih momčadi, igrači koji suvereno vladaju cijelom vertikalom nogometnog terena i još jedan od bitnih razloga koji su pospješili povratak 3-X-X sustava.

Nogomet je u proteklom desetljeću doživio velike promjene u svim segmentima: taktičkim, tehničkim i fizičkim. Striktne podjele polako nestaju i sve je više igrača univerzalaca sposobnih savršeno igrati nekoliko uloga. Osim toga, promjene sustava tijekom igre polako postaju standard, što opet stavlja dodatne taktičke zahtjeve na igrače. Slaven Bilić imao je zanimljivo zapažanje na istu temu:

– Moje mišljenje je da klasične formacije lagano odumiru, a s time se slaže i velik broj svjetskih stručnjaka. Postalo je prilično teško brojevima igrača po linijama odrediti kretanje desetorice njih u odnosu na loptu – kazao je, dodavši za kraj da broj igrača u zadnjoj liniji ostaje kao jedina bitna odrednica koja je ostala od nekoć prevažnih formacija. U tom smislu, comeback sustava sa tri braniča uz neke nove elemente zanimljiva je pojava u modernom nogometu. Bit će zanimljivo vidjeti u kojem smjeru će to ići i hoće li se trend proširiti.

>> Priznanje Uefe unatoč Kovačevim kritikama: Hrvatska je najbolja momčad tjedna!