FOTO Karataš u kolicima plakao od sreće

Kada je Zoran Novak odradio svoju katu i začuo pljesak, nije se mogao suzdržati. Suze radosnice krenule su nezaustavljivo. Prekrio je oči rukama i uživao u trenutku. Najsretnijem u njegovu životu, prožetom teškom invalidnošću.

– Plakao sam kao malo dijete, bio mi je to najsretniji dan u životu. Nikad nisam ni sanjao da ću doći na ovakvu pozornicu i ako čovjek može ispuniti svoj život, ja sam ga ispunio danas. Ovo je nešto neopisivo, nešto što mi ostaje za cijeli život. Hoću li se ikad natjecati na ovakvoj sceni, ne znam, ali želim da ova ideja zaživi. Nadam se da ću dočekati dan da vidim kako smo krenuli dalje od temelja.

Riječi ovog 49-godišnjaka oboljelog od cerebralne paralize pune su sreće, kao što je i svaka tjelesna aktivnost za takve ljude samo po sebi radost. Vidjelo se to i prigodom demonstracije karatea koji su izvodili slijepi i slabovidni, odnosno sportaši u invalidskim kolicima.

– Kad ste invalid, svaka tjelesna aktivnost vam pomaže. Neću reći da ćemo iskočiti iz kolica, ali ćemo biti izdržljiviji za ovaj naš život u kolicima – prisnažio je Novak, jedan od trojice Osječana koji su nastupili izvodeći kate u kolicima.

A sve to događalo se pod svodom Bercyja, možda i najslavnije europske sportske dvorane, poprišta 21. svjetskog prvenstva u karateu. WKF je pokrenuo priču i ovo je prvo Svjetsko prvenstvo na kojem smo gledali nastupe karataša invalida. Doduše, oni su ovaj put bili demonstracijski, dijelile su se samo plakete, ali ne i medalje, no čini se da ni taj dan nije daleko. Jer teško je ne primijetiti koliko je takva priredba obogatila živote sportaša s invaliditetom. Vidjeli smo to i kod paraplegičara Ivice Vukovića, baš kao i kod Aleksandra Bajića čija je dijagnoza spina bifida, odnosno rascjep kralježnice. Ni Bajić nije skrivao oduševljenje doživljenim:

– Imao sam veliku tremu, jako veliku, no kada sam došao na tatami i osjetio podršku publike, trema je nestala.
Poseban pljesak dobili su slijepi kataši poput Karlovčanina Mirsada Bećirovića:

– Dok sam išao na tatami, prolazili su me trnci, navirale suze. Od svih zvukova, a mi slijepi ljudi jako se puno oslanjamo na njih, najviše me se dojmio zvuk publike.

Uz Mirsada je cijelo vrijeme, osim psa vodiča labradorice Pine, bila i gospođa Romija Radočaj Naglić. Ona je koordinatorica Udruge slijepih grada Karlovca i Karlovačke županije, ali i tajnica Hrvatskog karate saveza osoba s invaliditetom čiji je osnivač Osječanin Danijel Küfner.

– Ovdje smo zahvaljujući Hrvatskom paraolimpijskom odboru, ali i Hrvatskom karate savezu. Ljudi iz HKS-a shvatili su da osobe s invalidnošću trebamo prihvatiti, a ne sažalijevati ih. Invalide moramo izvući iz gostionica, ispred računala i odvesti ih da se bave sportom – kazao je Küfner.

– Za razliku od Hrvatskog karate saveza, drugi savezi nisu toliko otvoreni prema osobama s invaliditetom. HKS je napravio velik iskorak u procesu njihove integracije u sport – dodala je Romija Radočaj Naglić.