Deset je godina prošlo otkako su rukometašice Hrvatske posljednji put nastupile na svjetskom prvenstvu. Bilo je to u Brazilu 2011. godine, a izbornik je bio Vladimir Canjuga. Da bismo otišli u Brazil, morali smo igrati dvije kvalifikacijske utakmice protiv Srbije koja je u tom trenutku bila jedna od boljih europskih reprezentacija. Prva utakmica igrala se u Varaždinu, a Hrvatska je pobijedila s 36:25. Najefikasnije igračice u hrvatskim redovima bile su Kristina Franić s 10 golova, Maja Zebić s osam te Lidija Horvat sa šest golova.
– Moram biti zadovoljan velikom pobjedom, ali i odlično odigranom utakmicom. Odlične Žderić, Horvat i Franić u drugom dijelu presudile su za tako veliku pobjedu. Uzvrat, međutim, neće biti tek formalnost, mi ćemo u susret ući kao da se ništa nije dogodilo. Idemo i tamo pokušati pobijediti, a ne braniti se – rekao je Canjuga nakon velike pobjede.
U Kragujevcu, na uzvratu, bilo je tek jedan razlike za Srbiju (30:31).
Ježić jedina “preživjela” iz 2011.
Na Svjetsko prvenstvo u Brazilu otputovali smo s malom dozom optimizma jer je Canjuga u rosteru imao generaciju koja je bila nekako na vrhuncu svoje igračke karijere – Penezić, Tatari, Milanović-Litre, Jovetić, Gaće, Pušić, Horvat, Franić, Lovrić, Zebić, Grubišić i Jelčić. Da, bile su tu i dvije mlade igračice – Žderić i Ježić koja je jedina iz tog sastava još uvijek u reprezentaciji Hrvatske.
Rukometašice Hrvatske bile su ugodno iznenađene kada su na trećem katu hotela Liau dočekane porukom na zidu na našem jeziku: “Dobro došli u Brazil.” Zatim je pisalo: “Hrvati iz Brazila žele vam uspješan nastup na Svjetskom rukometnom prvenstvu”, a u potpisu: “Hrvatski svjetski kongres, Brazil, Sao Paulo.”
– Nisam ni znao da u Sao Paulu živi petstotinjak Hrvata. To su uglavnom djeca naših iseljenika. Evo, nama je pri usluzi gospođa Tatjana koja je treća generacija Hrvata. Inače je rođena u Argentini i prilično dobro razumije i govori hrvatski. Tu nam je pri ruci i Vladimir, također porijeklom Hrvat – rekao je tada Vladimir Canjuga.
U Sao Bernardu, gradu u kojem smo igrali utakmice prvog kruga, nije bilo nijednog plakata koji bi najavio Svjetsko prvenstvo.
– Kod nas se igra rukomet? Nemam pojma. I da znam, ne bih išao. Ovdje je samo nogomet sport koji se prati – rekao nam je tada jedan mladić.
Uvodnu utakmicu prvenstva igrali su Brazil i Kuba (37:21). U dvorani koja prima 11.000 gledatelja došlo ih je 4500. U najmanju ruku čudno, s obzirom na to da Brazil ima reprezentaciju koja može čak do četvrtfinala. Još je čudnije što nijedna brazilska televizija nije prenosila utakmicu. Prednost je dobio teniski meč u kojem je igrao Ricardo Mello te derbi ženske odbojkaške lige na kojem je bilo 10.000 gledatelja.
Kad smo već kod nogometa, u Brazilu ga doista prate svi – od mladih do starih. Nekako u vrijeme Svjetskog rukometnog prvenstva igrao se finale Svjetskog klupskog prvenstva između Barcelone i Santosa (4:0). Neymar protiv Messija. Kakva je to bila poslastica. Uoči utakmice na ulicama Sao Bernarda mogle su se vidjeti samo mačke psi. I jedan starac pred crkvom...
– Zar nećete gledati utakmicu? – pitao sam ga.
– Molim?
– Nećete gledati Neymara?
– Molim?
– Navijate za Santos, zar ne?
– Molim?
– Igra li brazilska momčad protiv Barcelone?
– Molim?
U redu, shvatio sam da starac ima problema sa sluhom. Shvatio je i on pa se samo nasmiješio i odmahnuo odlazeći svojim poslom.
Hrabro protiv Norvežanki
Naše rukometašice bile su druge u skupini iza Danske, a ispred Švedske, Bjelokosne Obale, Argentine i Urugvaja. U osmini finala svladali smo jaku Rumunjsku (28:27) i izborili susret s Norveškom u Sao Paolu.
Šteta, da smo u skupini pobijedili Dansku i osvojili prvo mjesto, bio bi nam otvoren put do polufinala i izbjegli bismo Norvešku. A imali smo Dansku u šaci – pripovijedao je Canjuga.
Jasno, protiv Norveške smo se hrabro držali, na kraju izgubili s pet razlike.
U razigravanju od petog do osmog mjesta prvo smo izgubili od Brazila (30:31), a onda svladali Angolu za sedmo mjesto.