Poput mnogih svjetskih klubova i Dinamo je posegnuo za strancima ne bi li pojačao momčad. Četvorica Brazilaca, jedan Kamerunac i jedan Makedonac borave u plavoj svlačionici, šestorica nogometaša koji u guranju lopte vide svoju šansu za životnim uspjehom i osiguranjem egzistencije...
Eduardo, Carlos, Etto i Anderson dolaze iz Brazila, iz zemlje koja neprestano opskrbljuje svijet kvalitetnim nogometašima. Mathias Chago pobjegao je iz siromaštva Kameruna kako bi prehranio sebe i obitelj, a Saško Pandev makedonsku je Strumicu zamijenio Zagrebom. Svima je cilj isti – uspjeti! Najprije u Dinamovu dresu, pa se onda izboriti za bogati ugovor na Zapadu...
Zagrebački zet
Eduardo je u Zagreb došao prije sedam godina, sad je već zagrebački zet, prisjeća se prvih dana daleko od domovine...
Uh, nikako se prvih godina nisam mogao priviknuti na hladnoću, a budući da sam bio sam, mučio me i jezik. I tek kad sam upoznao sadašnju suprugu, život mi je postao lakši i svladao sam hrvatski jezik – kaže Eduardo.
I tako je Eduardo da Silva otvorio vrata sunarodnjacima.
Najprije je došao Etto, u rujnu prošle godine. I već od prvoga se dana vidjelo da je Dinamo dobio pravo pojačanje, gotovo zabadava! A Etto se priviknuo na Zagreb kao da je ovdje rođen...
– Možda je to vama izgledalo tako sa strane, ali mučila me nostalgija. No, kad sam odlučio profesionalno se baviti nogometom, onda sam morao biti spreman i na samoću, znao sam da se moram brzo prilagoditi – kaže Etto, koji pomalo natuca hrvatski jezik.
Potom je zimus stigao Costa Anderson...
– Sve je za mene bilo novo, doživio sam pravi šok. Ali sad, nakon pola godine u Dinamu, polako stvari dolaze na svoje mjesto i sve mi je bolje – veli Anderson.
Nakon Andersona, na zimskim su se pripremama u Španjolskoj Dinamu priključili Carlos i Junior. Prije mjesec dana Junior je otišao na posudbu u Koper, a Carlos sve više dobiva povjerenje trenera Josipa Kužea i bit će Dinamovo pojačanje...
Teški počeci
–Ni meni nije bilo lako u početku. Iako sam se, kad sam napuštao Brazil, pokušao psihološki pripremiti na nove životne uvjete, bilo mi je teško. Drukčija klima, bez obitelji i prijatelja... Srećom, bili su tu Eduardo, Etto i Anderson, pa sam lakše prebrodio krizu – iskren je Carlos.
Dinamovi Brazilci nisu istaknuti po “iščašenom” ponašanju. Zagrebački im se život svodi na treninge, utakmice, odlazak kući (svi stanuju u iznajmljenim stanovima, osim Eduarda, koji je kupio stan), te gdjekad u neki kafić na piće. Najdraže im je, kažu, kad odu jednom mjesečno na uobičajenu večeru sa svim suigračima, na takvim se druženjima učvršćuje zajedništvo u svlačionici.
Samba u krvi
Ne bi to bili pravi Brazilci, kad im samba ne bi bila u krvi! Stoga su prije nekoliko mjeseci odlučili osnovati – glazbeni bend! Zvat će se “Bimbinho”, zasad samo doma vježbaju na brazilskim instrumentima kad uhvate vremena, a dosad se najboljim glazbenikom pokazao – bubnjar Etto!
U Zagrebu im se sad najviše sviđa ova nesnošljiva vrućina, podsjeća ih na Brazil, baš kao i sličan mentalitet ljudi. I svi od reda naglašavaju da im najviše nedostaju obitelj i prijatelji i zato željno čekaju slobodne dane u svibnju i prosincu za odlazak u Brazil. Nakon završetka karijere, namjeravaju živjeti u Brazilu, samo je Eduardo u dvojbi...
– Ne znam, moram se dogovoriti sa suprugom. Vidjet ćemo, možda ćemo malo živjeti u Zagrebu, malo u Brazilu, možda na nekom trećem mjestu, ima još vremena za tu odluku. Nikad se ne zna što se još može dogoditi...
A kao najljepši trenutak boravka u Zagrebu, uglas ističu:
– Kad smo osvojili naslov hrvatskoga prvaka! Bila je to prava, brazilska fešta! Bili smo sretni, jer smo znali da smo opravdali očekivanja, vidjeli smo da nas navijači vole i cijene, stvarno je bilo razloga za slavlje!