Gdje ste bili, Zagrepčani?

Produženi vikend. U redu. Praznik je donio nekoliko uzastopnih slobodnih dana, gužve su na cestama prema moru, na okolnim brdima se roštilja. Ali, nije li u milijunskom gradu barem mizernih jedan posto stanovništva trebalo doći na to ruglo od stadiona i vidjeti svoj Dinamo kako će - možda! - baš protiv Međimurja osvojiti, odnosno obraniti naslov hrvatskog prvaka.

Gdje ste bili, Zagrepčani? Niste se baš svi patili ispred Male Kapele ili Svetog Roka, niste baš svi okretali krmiće i ražnjiće u zagorskim i prigorskim vikendicama! Gdje ste bili, zašto niste došli pozdraviti plavu mladost (prosjek godina igrača je 22,3!) kojom se toliko verbalno ponosite u jutarnjim razgovorima u kafićima?

Samo je "nategnutih" 3000 ljudi došlo vidjeti svoj Dinamo, zviždati mu za mlitavu igru, ali i slaviti zajedno s njim! I ne zanimaju nas priče da "to više nije onaj Zagreb", pa čak i da je sad u metropoli pola dotepenaca koje ne zanima plava boja.

Licemjerno je doći na zadnju utakmicu prvenstva i dobiti dres s potpisima svih igrača (dobiti, ne kupiti!), a preskočiti one važne bitke. Ma koliko se Međimurje činilo malim, to je naša realnost, to je hrvatska liga (jedna i jedina!) i Dinamo je baš protiv Međimurja dohvatio svoj deveti, ili 13. naslov, ili nije više važno koji. Važno je, nažalost, da ste zakazali, Zagrepčani.