Dugo ga nije bilo u medijima, radije bira medijsku zavjetrinu. Ante Kostelić ne trči pred mikrofone, često samo nestane sa skijališta.
– Što ću u medijima. O sebi ne mislim da sam veličanstven. Mislim da treneri ne bi trebali puno istupati u medijima. Režiseri su važni umjetnici, ali glavni protagonisti su još važniji.
Kad već spominjemo režisere, Vedran Pavlek je taj koji je puno toga na Sljemenu režirao. No, svega toga ne bi bilo da nije Ivičinih i Janičinih rezultata, odnosno onoga što je vizionarski izgradio Ante.
– Kad se kod toga spominje moja obitelj, možemo reći da nije sve do nas. Recimo, Vedran Pavlek to voli, to je njegov svijet, ne radi on to samo za lovu.
Velik zalogaj
Peto izdanje sljemenske utrke Svjetskog kupa ostavilo je snažan dojam i na njezina idejnog tvorca.
– Ne treba biti licemjeran pa samo govoriti o širenju hrvatskog imena. Tu se radi i o osvjetljavanju dijela hrvatske sportske kulture, da ljudi bolje razumiju o čemu je na Sljemenu riječ.
Ante priznaje da je utrka izrasla do razine o kojoj ni sam nije razmišljao.
– Nisam tražio da ta priredba izgleda ovako kako izgleda. Ona se u okvirima male zemlje može činiti kao prevelik zalogaj i možda bi mogla biti malo skromnija i možda bi joj se manje rugali. A rugat će joj se i čovjek zbog kojega uvijek okrećem posljednju stranicu kad kupim Večernjak, Felix Pintarić. Ako se rugamo kretenizmu, to je dobro, no Snježna kraljica nije besmislena predstava. Ipak, Večernjak je na svojim stranicama priredbu prikazao onakvom kakva jest, a to je nešto više od sportskoga spektakla. Ljudi sljemensku utrku posjećuju masovno te sa zadovoljstvom izazvanim i uzbuđenjima i opuštanjem.
Ante nije megaloman niti pati za komplimentima.
– Mi ne očekujemo pohvale za grandioznu predstavu, no to je stvar kojoj smo posvetili svoj život. Zato očekujemo da nam se barem nitko ne ruga.
Poput Janice, ni Ante ne žali za onih pet stotinki, već slavi Ivičino drugo mjesto. On najbolje zna kroz što sve čovjek prolazi kad mora nastupati pred domaćom publikom koja poslije prijašnjih pobjeda gotovo imperativno priželjkuje još jednu, na Sljemenu.
– Da se ovo vozilo negdje vani, možda bi i dobio Grangea. Ivica je bio napet. Na njemu se uoči utrke osjetila posebna odgovornost. Skijanje je vrlo poseban sport. U njemu nemaš rezervnih pokušaja, ne smiješ pogriješiti. Uostalom, u nogometu ti 120.000 navijača može dati strašnu silu, može to biti i pritisak na suca, znači pomoć domaćoj momčadi, a u skijanju je to drugačije. Za tu minutu na stazi moraš biti strašno koncentriran, ne možeš se samo prepustiti da te nosi navijanje. Mislim da ovakva publika više pomaže onim skijašima koji se tek probijaju.
Na ovu sezonu Ivičin otac i trener gleda sa zadovoljstvom koje je, uz malo sreće, moglo biti i veće.
– Za nama je dio sezone u kojem je bilo i negativnih i pozitivnih iznenađenja. Najugodnija su svakako veleslalomski plasmani, posebice ono drugo mjesto. Minus je ispadanje u kombinacijskom slalomu u Val d’Isereu jer mu se smiješila sigurna pobjeda.
Laureus čuva uspomene
S tih 100 kombinacijskih bodova Ivica bi danas bio vodeći u ukupnom poretku Svjetskog kupa.
– Često se to izražava kondicionalom; da je sada vodeći, ostao bi to i do kraja – kaže Ante i najavljuje plan prema kojemu bi Ivica u veljači na SP-u u Val d’Isereu nastupio u pet disciplina.
Pozivnicu Janici u Laureusovu akademiju Ante nije dočekao s posebnim oduševljenjem, ali mu je drago što mu je kći u elitnome društvu sportskih legendi.
– Ljudi svašta izmišljaju, no nije loše stvoriti makar i neobaveznu i labavu organizaciju uspješnih sportaša koja će lijepe sportske uspomene i dostignuća otimati zaboravu. Zlatne olimpijske medalje nisu tako velika djela ljudskog roda poput Sikstinske kapele, ali to su ljudska dostignuća koja također ne treba zaboraviti. Trebamo se sjetiti Beamonova skoka od 8,90 metara prije 40-ak godina ili toga da je Al Oerter četiri puta zaredom osvajao olimpijsko zlato u bacanju diska.