Nogometni prvak Europe iz 1991. priprema se u utorak dočekati münchenski Bayern u Ligi prvaka, u reprizi mitskog dvoboja iz polufinala Kupa prvaka. Iz kojeg je izišao kao pobjednik. Druga vremena... U hodnicima stadiona koji nosi ime legende Rajka Mitića sve odaje dojam velikog kluba. No, nije tako uvijek bilo. Prije samo pet godina, beogradska Crvena zvezda bila je u ruševinama, a točka preokreta bio je dolazak jednog čovjeka... Zvezdan vodi Zvezdu.
Je li bila sudbina da s tim imenom dođete na mjesto generalnog direktora?, pitamo Zvezdana Terzića (53).
Da, roditelji su mi po Zvezdi i dali ime, bili su zvezdaši. Majka me rodila neplanirano, otac je odmah otišao u kavanu gdje su svi bili zvezdaši. Napili su se i rekli „neka bude Zvezdan“. I u školi sam bio poznat kao fanatik za crveno-bijelima. Ali, ni sanjao nisam da ću biti igrač, a kamoli prvi čovjek kluba. Kroz dječačke dane zacrtao sam da moram završiti fakultet. Bio sam jedini nogometaš poslije 30 godina i Velibora Vasovića koji ga je završio. I to mi je krucijalno odredilo životni put. Završio sam karijeru s 30 godina, a i tada je vrijedilo pravilo da za mjesto generalnog direktora moraš imati visoku stručnu spremu. I kad god se vrtjela priča o popunjavanju mjesta u nogometnom savezu, Zvezdi ili ministarstvu sporta, ime mi je dolazilo u prvi plan. S fakultetskim obrazovanjem otvorilo mi se da budem jedini kandidat
Kime ste se inspirirali kao klinac u nogometu?
Bio sam veliki fan Dragana Džajića, skupljao sličice, lijepio ih u bilježnice. Prvi put došao sam na Marakanu kad se Džaja opraštao, u rujnu 1978., u prijateljskoj utakmici Jugoslavija – Argentina. Imao sam 12 godina, otac me prvi put doveo na Marakanu, tad sam mislio da nema većeg vrhunca. Zvezdu sam prije toga gledao u Subotici i Novom Sadu. Bio sam opčinjen miksom crveno-bijelih dresova i zelenog terena.
Rođeni ste u Vrbasu.
Da, ali odrastao sam u Lovćencu, malom vojvođanskom mjestu koje su potpuno naselili Crnogorci, premda smo mi Hercegovci. I danas me u Srbiji prati glas da sam Crnogorac jer sam se s njima i najviše družio. Nogomet sam počeo igrati u Bačkoj Topoli te zatim otišao u OFK Beograd gdje sam proveo 11 godina.
Je li vođenje institucije poput Zvezde za vas vrhunac nogometnog opusa?
Da, jer je to narodni klub. Kad Zvezda pobijedi, cijela je Srbija sretna. Nitko ne pita za plaće, probleme... Procjenjuje se da oko 70 posto populacije ima Zvezdu u srcu. To stvara odgovornost pred narodom koji voli nogomet i koji kroz nogomet i Zvezdu iskazuje ne samo sportske strasti nego i identitet, nacionalni i emotivni. Ne možeš biti član ako nisi rođen da živiš pod pritiskom. Mnogi su pokušavali i otpadali kao igrači, treneri ili čelnici. To je svakodnevni pritisak za koji me stalno pitaju. Ja to ne osjećam jer vjerujem da sam predodređen za velike stvari. U Zvezdi nema minulog rada. U više od pet godina nisam imao godišnji odmor. Pobjegnem na tri-četiri dana, ali bolje da i ne odem jer sam stalno na telefonu. Deset dana na Maldivima? Nemoguća misija! Čim otvorim oči, gledam poruke i mailove, Zvezda potpuno okupira život.
Što ste zatekli u klubu kad ste došli sredinom 2014. Iz Beograda su stizale vijesti da je Zvezda u bankrotu, da joj isključuju struju jer ne plaća režije, da je dug premašio 50 milijuna eura i da je Marakana u takvom stanju da na terenu rastu gljive...
Postao sam prvi generalni direktor u povijesti kluba, inzistirao sam da moram sve voditi i kontrolirati, od početka do kraja. Nisam bio veliki pristalica dolaska zbog duga i jer se nije naziralo rješenje. Bilo je po principu „Zvezda pripada svima, svi imaju pravo na nju, ali nitko nema obveza prema Zvezdi“. Dug je bio 55 milijuna eura, i to realan, a knjigovodstveni je bio puno veći! Problem je bila i struktura duga jer je gotovo 20 milijuna odlazilo na sportski dio (bivši, sadašnji igrači i treneri) zbog čega je izgubljena Uefina licencija. Službeni stav revizora bio je da klubu nema spasa i da mora u bankrot, a Upravni odbor predlagao je UPPR (unaprijed pripremljeni plan reorganizacije) koji je početak stečaja. Račun je bio u blokadi četiri milijuna. Imali smo ugovor s Gazpromom od četiri milijuna godišnje koje ne bismo ni vidjeli jer bi ih odmah pojela blokada...
Koji su bili prvi potezi?
Rekao sam te prve godine da ne ulazimo u utrku s Partizanom koji je bio organiziran klub i da krenemo s našom djecom, bez stranih igrača. Uveli smo tih pet klinaca, golmana Rajkovića, Grujića, Jovanovića, Ristića i Luku Jovića (sada Modrićev suigrač u Realu, nap. a.)... Nakon prvih godinu dana uzeli smo 16 milijuna eura i time počeli graditi današnju Zvezdu. U tome nam je, kao veliki navijač kluba, pomogao predsjednik Vučić jer je zamolio Gazprom da nam uplati godinu i pol dana unaprijed, pa su nam u danu uplatili šest milijuna eura da možemo deblokirati račun. Ali opet nismo imali od čega živjeti.
Možete li usporediti omjer u plaćama igrača tada i sada?
Tada nitko nije imao plaću veću od 10 tisuća eura mjesečno. Danas imamo igrače koje plaćamo gotovo milijun eura godišnje, nositelji igre imaju 500-600 tisuća eura neto. Imamo klizni proračun. Samo je sportski uspjeh generator velikog priljeva, o tome ovisi. Zaradili smo u pet godina puno, ali 92% prihoda dolazi iz inozemstva. Nemamo crnog poslovanja, lani smo na ime poreza državi uplatili sedam milijuna eura. Imamo samo dva sponzora: Gazpromnjeft i 1,2 milijuna od Telekoma koji debelo profitira od našeg imena. Ništa od građana ne uzimamo, a percepcija javnosti je da nam je država bankomat!? Samoodrživi smo, ali taj princip funkcionirat će samo dok imamo rezultate. Lani smo imali prihod od 62 milijuna eura, a od toga 48 milijuna iz dva izvora: 26 milijuna od transfera i 22 milijuna od Uefinih bonusa. U pet godina smo od transfera i Uefinih bonusa zaradili više od 130 milijuna eura. A krenuli smo pet metara ispod zemlje. Kad smo ušli u Europsku ligu 2017., sjeo nam je dug od transfera Žigića, agent Milan Ćalasan zaplijenio nam je 3,3 milijuna eura. Nijedna banka nije nam htjela dati kredit, nitko nije htio čuti za ime Crvena zvezda. Imali smo 250 sudskih sporova i sve smo opeglali. Sramota je reći, ali Zvezda nema teretanu na stadionu, nikad je nije ni imala... Sad pravimo novi objekt od 2000 kvadrata s teretanom, medikoblok s bazenima i hiperbaričnim komorama, sve ono što podrazumijeva moderni nogomet.
Suparnici vam spočitavaju pomoć predsjednika države u svemu tome. Jeste li osobno prije nego što ste došli u klub poznavali Aleksandra Vučića koji je 2014. postao premijer i je li vas molio da uđete u Zvezdu i dovedete je u red?
Vučića poznajem dugo, još iz vremena kad sam bio predsjednik saveza, pa i prije jer je veliki zaljubljenik u nogomet i sport. Pozvao me 2013. u ured i rekao mi: „Terza, moraš preuzeti ili savez ili Zvezdu“. Godinu poslije pozvao me kući i rekao mi: „Moraš preuzeti Zvezdu, to se sve raspalo“. Ali kako se raspala? Tri sile društva bili su protiv nje. Tajkuni su imali interes da Zvezda ne bude velika i da je lakše kupe. Zbog položaja, jer je tih 17 hektara u njezinu vlasništvu najbolje i najskuplje zemljište u Beogradu. Drugi interes bio je državni. Na svim su važnim pozicijama bili partizanovci. A znate, moć sjeverne tribine, Delija, nadilazi sportsko navijanje. Oni imaju ozbiljnu društvenu, političku i socijalnu snagu, oni su kritična masa koja u kratkom vremenu može okupiti mnoštvo ljudi. Tadašnjem vrhu države odgovarala je slaba Zvezda da minimaliziraju i njihov utjecaj. Navijači su u to vrijeme sotonizirani. I treće, nogometni savez bio je jako blizak Partizanu jer je Tomislav Karadžić došao na mjesto šefa saveza izravno iz Partizana gdje ga je naslijedio njegov prvi pomoćnik. I naravno da su tada Partizan i savez bili jedno.
Istaknuli ste podatak da ste u trenutku drugog ulaska u Ligu prvaka na terenu imali deset Srba. Je li sada Zvezda, maknemo li na stranu igrače iz dalekih zemalja poput Boakyja ili Bena, klub u kojem neće tako skoro igrati Hrvati i Bošnjaci, pa čak ni Slovenci i Makedonci?
Nisam pristalica zatvaranja u nacionalne okvire. Globalizacija je izbrisala granice, a profit postavlja pravila. Mi bismo da Zvezda igra u Ligi prvaka, ali da igra 11 Srba. Volio bih da je tako, ali to je iluzija. Nama su najskuplji srpski igrači. Sve što vrijedi ode van, a stranci su nam jako pomogli da se stabiliziramo, od onih prvih koji su stigli 2015., počevši s Ibanezom. Što se tiče igrača iz regije, mi smo, uvažavajući emocije naših navijača, prepustili Zdravku Mamiću i Dinamu iz Zagreba kao najvećem konkurentu u regiji nepresušan izvor igrača. Poštujem mišljenje sjeverne tribine iako se često ne slažemo. Ali uvažavam jer znam da ga neće mijenjati. Oni se ne miješaju u operativno poslovanje kluba, poštena su grupa i zato imaju snagu. Ne postoje jedan ili dva lidera s kojima možeš razgovarati, imaju 40 vođa! No, dok ne postignu konsenzus, ne odlazi se sa sastanka. I jednom kad zauzmu stav, više ga ne mijenjaju. Ne pokušavam ih mijenjati jer je to nemoguće.
Kad biste mogli, biste li doveli igrača Dinama?
Konzultirao sam se s navijačima kad smo dovodili Ibaneza koji je bio u Dinamu i imao hrvatsku putovnicu. Nije im to smetalo. Da jest, ne bih ga doveo. Kad smo ga doveli, igrao je izvanredno.
Već 28 godina Dinamo i Zvezda ne igraju međusobno, no rivalstvo je i dalje živo, puno se prati i komentira, naročito medijski. Sami ste rekli da biste voljeli igrati protiv Dinama u Ligi prvaka. Kako to tumačite?
Nas jako povezuju povijest, sportska rivalstva, blizina Beograda i Zagreba, jezici kojima govorimo... Previše je toga da bismo bili nezainteresirani jedni za druge. Jako cijenim sve što je Dinamo napravio posljednjih 15 godina, a Zdravka Mamića jako volim. Prvo kao čovjeka, a onda ga poštujem i kao sportskog radnika jer je napravio kapitalne stvari za Dinamo i hrvatsku državu. Dinamo i hrvatski nogometaši najveći su promotori vaše države. Za to što su napravili igrači koje je Mamić stvorio ne postoji novac koji bi mogao biti ekvivalent kroz reklamne spotove na CNN-u i BBC-ju ili ne znam gdje. Mislim da je država prema njemu bila nepravedna. Svi su sebi uzimali zasluge nakon srebra u Rusiji, a on koji je sve to stvorio gledao je to sa strane. Podcijenio je sredinu u kojoj živi. Sve sam mu to „nacrtao“ 2013. kad smo bili na skijanju.
Gdje ste to bili?
U Austriji. Satima smo ostali uz šank, malo popili i dosta pričali jer sam ja prošao kroz sličnu situaciju, bio najmlađi predsjednik nogometnog saveza u Europi, kandidat za Izvršni odbor Uefe i znam što je kad se previše uzdigneš. Ljudi te žele “poravnati”, naročito u neuspješnim sredinama. Rekao sam mu: „Nije to tema, znam ja da ti radiš dobre stvari za Dinamo, reprezentaciju i Hrvatsku, sve si u pravu. Problem je što će ljudi koji će odlučivati o tvojoj sudbini gledati svoj osobni interes. Počeo si smetati, shvati to.” To je bilo vrijeme kad se počeo prepucavati s onim ministrom iz Rijeke (Željko Jovanović, nap. a.). Rekao sam mu da mi se to ne sviđa i da je odlika mudrih ljudi da se povuku kad su na vrhu. Govorio sam mu iz svog iskustva. Gdje je završio Milošević, gdje Đinđić, gdje su završili Sanader, Todorić, gdje je pet najmoćnijih biznismena u Srbiji i kako su završili... Gdje si ti, Zdravko, sad? I to kur*evito ponašanje, sva ta svađa s medijima, nizak prag tolerancije... I dalje mislim da je dobar čovjek, jako ga volim, ali iritirao je. I dočekali su ga. Napravio je stvari za udžbenike, sreća je Dinamova da još ima kontrolu.
I sami ste bili u bijegu nakon što je podignuta optužnica protiv vas (za pronevjeru novca u OFK Beogradu, nap. a.), dobrovoljno ste se predali i završili u pritvoru te sad opet radite u nogometu. Biste li mu kao prijatelju savjetovali da se vrati u Hrvatsku?
Ne bih. Jer znam da ne bi imao fer suđenje. Drugi je razlog što sam ja imao 20 godina manje nego što Zdravko ima danas. Savjetovao bih mu to s promjenom nekih političkih okolnosti.
I najveći osporavatelji priznat će mu da je bio kralj transfera. Kad će Zvezda prodavati u takvim iznosima iznad 20 milijuna eura? Među deset najvećih transfera u povijesti i dalje su oni iz devedesetih...
Zdravka možete voljeti ili ne, ali u našem je poslu samo rezultat mjerilo. Puno toga utječe na visinu transfera, mislim da najmanje utječu nečije pregovaračke sposobnosti. Dinamo je imao dobru situaciju jer je bio neprikosnoven u Hrvatskoj, svake godine osvajao je naslov i igrao u grupnoj fazi u Europi. I nije prodavao igrače s terena u Sisku ili Zadru, već s terena u Uefinim natjecanjima. Zatim, imao je utjecaja na događanja u HNS-u. Zdravko je majstor biznisa i znao je da mora imati reprezentativce, i to mlade igrače. Zatim, nije bio u takvim financijskim problemima da mora prihvaćati prvu ponudu, već bi rekao cijenu pa ti ako hoćeš, uzmi. Ako ne, ima tko hoće. Mi smo se sad počeli dizati u tome.
Osobno ste otkrili Branislava Ivanovića, jednog od najboljih igrača Srbije u zadnjih 20-ak godina, doktor ste ekonomije, očito znate s novcem. Zašto niste, poput Lemića, otišli u menadžerske vode, bilo bi vam unosnije?
Prije nekoliko dana pričao sam s prijateljem, sucem specijalnog suda. Kaže mi: „Radim za 2000 eura plaće, a moji kolege koji mnogo manje znaju kao odvjetnici rade pet do deset dana u mjesecu, a za slučaj uzmu i po 20.000 eura”. Sve stoji. Ali odvjetnik mora čekati u nekom uredu, kod nekoga kao što si ti. Ti si taj koji ima društveni status i odlučuješ o tuđim sudbinama. Jedno je kad sam ja šef saveza ili kluba, a drugo kad sam neki tamo agent pa nekog zivkam, taj mi se ne javlja, molim, nudim... Da budem uslužna djelatnost? Nikad! To su neke stvari vezane i za ego, ali nije isto ako sam direktor Zvezde i otvaraju mi se sva vrata u državi ili sam neki agent.
Kako vam je onda kao osobi koja voli sve kontrolirati bilo u zatvoru?
Namjestiš glavu, kažeš to je tako i ne razmišljaš kako je vani... Ja sam se vratio dobrovoljno iako su mi prijatelji govorili „nemoj, prevarit ćete“. Troje djece je u Beogradu raslo bez mene. Za ono što su me teretili, očekivao sam orden, a ne pritvor! Ali dođeš u situaciju da ti neljudi odlučuju o sudbini. To su državni mehanizmi koji su često zloupotrijebljeni. Kad sam vidio da se taj pritvor s obećanih deset dana produljio na sedam mjeseci, shvatio sam da me država prevarila. Imao sam sreće što je Apelacioni sud rekao da je protuzakonito daljnje zadržavanje u pritvoru. Morali su me pustiti. Održalo me što sam puno trenirao i puno čitao.
Je li točno da ste u tom razdoblju bijega i pritvora pročitali više od 250 knjiga?
Da, volim čitati i kao klinac sam maštao da upišem književnost. Otac me odvratio rekavši: „Lijepo je to, sine, ali od čega ćeš živjeti?”. Čitao sam sve, od ruskih i francuskih klasika do moderne književnosti.
Bili ste na prvom poslijeratnom koncertu Prljavog kazališta u Beogradu 2012. Slušate Prljavce?
Da, bio sam, ali kad čujem pjesmu zaista ne razmišljam o tome je li iz Hrvatske ili Srbije. Dina Merlina obožavam i ne propuštam koncerte, ne razmišljam odakle je, kao ni odakle je Houra ili Parni valjak. To su pjesme uz koje smo odrastali, zaljubljivali se, u svakoj pjesmi nađeš sebe ili uspomene. Izvan pameti mi je da zbog političkih razloga budemo protiv onoga što jesmo, a jesmo ljudi. Kad je počeo rat, mislio sam da je to ružan san, da je to nešto nemoguće. Imam puno prijatelja s ove i s one strane, pa vjenčao me Hrvat! Miljenko Špoljarić iz Belišća, moj suigrač iz OFK Beograda. Volim Srbiju, ali nisam učen da nekog mrzim.
Jako je puno bure izazvala pojava tenka pokraj Zvezdina stadiona. Je li vas iznenadila tako žestoka reakcija na taj događaj, naročito u samoj Srbiji?
Da. Tenk je simbol borbenog duha kluba, a ne rata, kako su pokušali predstaviti neki opozicijski mediji i lideri, spominjući Vukovar, Oluju. Budalaštine! Tenk je i na stadionu CSKA. To je samo maketa.
Dobar dio karijere proveli ste u OFK Beogradu čije su igrače nazivali „romantičari s Karaburme“. Ima li još mjesta za romantiku u nogometu?
– Nema.
A da u utorak pobijedite Bayern?
E, to bi bila romantika. Lani smo pobijedili Liverpool, mislim da smo već izvukli maksimum samim plasmanom. Ljudi ne shvaćaju kakav je to uspjeh. To je kao da neki klub iz ove naše ABA lige ode u NBA ligu.
Ipak, može li si netko u Zvezdi nakon 1991. priuštiti da kaže prije utakmice s Bayernom „nemamo nikakve šanse“ i je li nakon tog uspjeha vama zapisano da baš u svakoj utakmici morate ići na pobjedu?
Tko nije spreman tako razmišljati, ne može biti u Zvezdi. Ja samo ukazujem na teškoću postizanja rezultata, a ne da je nemoguće, pobjedama nad Liverpoolom ili Olympiacosom ili remijem s Napolijem to smo i dokazali. Imali smo sportsku nesreću da smo u dvije sezone ždrijebani s četiri kluba koji su u europskih Top 10 i mogu dovesti kojeg igrača hoće. No, moramo vjerovati u naše snove i dizati ljestvicu. Moramo.
Hipotetski: da Uefa kaže „može, ali birajte: obnova stare lige ili regionalna liga u kojoj ćete biti s grčkim, rumunjskim i bugarskim klubovima”. Što biste podržali?
Od rata su prošle 24 godine i ta liga nije zaživjela i mislim da nikad i neće. I dalje postoji antagonizam, neprijateljstvo. Nismo spremni ni mi ni vi. Na stranu što su navijačke skupine i tu i tamo protiv, čak ni to nije ključno. Svi bismo imali korist, prije svega financijsku, bili bismo stabilniji. Nije isto je li u Maksimiru Slaven Belupo ili Zvezda, kao što nije isto dolazi li u Beograd Hajduk ili Radnik iz Surdulice. Neće to zaživjeti. U košarci to može proći jer kroz nju se ne provlači pitanje nacionalnog identiteta kao kroz nogomet. Kad sam saznao koliko je koštala organizacija onih dviju utakmica reprezentacija Srbije i Hrvatske u Beogradu i Zagrebu 2013., rekao sam da je to neisplativo. Uopće ne razmišljam o obnovi te lige.
>>> Pogledajte izjave igrača Hrvatske nakon plasmana na Euro
Radim u Srbiji pa znam iz prve ruke da tenk itekako veze sa ratom i Vukovarom ali i da su Beograđani u većini totalno zgroženi i sablaznuti postavljanjem istog nadomak sportskog terena. Danima je trajala pljuvačina i zgražanje nad tenkom. Čak i normalni ljubitelji/navijači Zvezde (porodični ljudi) su bili sablaznuti potezom iz više razloga.