Nakon ispadanja naših rukometaša u četvrtfinalu SP-a razgovarali smo s poznatim sportskim psihologom Amirom Zulićem. On je, nakon poraza od Poljaka, pomno slušao izjave naših, iz čega je iščitao sljedeće:
– Kazati da ste tako važnu utakmicu izgubili jer nije bilo sreće samo znači da nisi imao kontrolu nad zbivanjima na terenu. No, neuspjehu se u sportu često pripisuju vanjski razlozi, oni koje ti ne možeš kontrolirati, a jedan od tih faktora je i sreća. Kada je pak riječ o uspjehu, onda se poseže za unutarnjim faktorima kao što su tehničko-taktička pripremljenost, uigranost, motiviranost. Prema sportskim psiholozima, sportaši i treneri ne bi trebali upotrebljavati termin sportska sreća.
Skidanje odgovornosti
– Za sreću u sportu je bolje reći da ne postoji jer na to onda nećeš obraćati pažnju. Kad kažeš da je sreća presudila, postavlja se pitanje kako ćeš sreću uvježbati za sljedeći put. Osim toga, tada postaje i upitno ulaganje napora. Sportaš se može pitati: "Ako sam pobijedio jer sam imao sreće, zašto bih morao jako trenirati kada na kraju odlučuje sreća."
Pokušavaju li treneri frazom "nismo imali sreće" skinuti odgovornost sa sebe?
– Tako nekako, baš kao i s izrazom "pala nam je koncentracija", kao da je to nešto što nije njegova odgovornost. Trener u svakom trenutku mora biti spreman reći da je odgovoran za rezultat jer, čim preuzimaš momčad, preuzimaš i odgovornost za nju.
Kako trener može biti odgovoran za pad koncentracije kod onoga koji je na terenu?
– Pad koncentracije znači da sportaš u nekom vremenu misli na prevelik broj sadržaja. Može to biti zbog pritiska, treme, umora... Trenerova je odgovornost i je li trenirao koncentraciju. Treba Golužu pitati koliko su trenirali koncentraciju i znaju li igrači kada dođe do pada koncentracije kako je vratiti. Ako to trener ne može, postoje ljudi koji to znaju.
Kriva logika
Još nešto nije se svidjelo psihologu Zuliću.
– Meni se nije svidjelo kada sam čuo da ćemo u toj i toj utakmici "odmarati" igrače za četvrtfinale. Poljaci su izgubili dvije utakmice u skupini i nisu imali prostora za "odmaranje" igrača, ali su u četvrtfinalu energetski bolje izgledali nego naši. Sjećam se SP-a 2003. kada su naši igrači nakon četvrtfinala govorili kako padaju s nogu, da ne znaju za sebe pa su opet dobili i polufinale i finale i to protiv, na papiru, boljih reprezentacija. Nema doziranja u vrhunskom sportu jer, ako stalno ne daješ maksimum, može se nešto zakomplicirati. A drugo – ti zapravo treniraš ne davati sve od sebe i to te može stajati već u sljedećoj utakmici.
>> Duvnjak je riskirao, nakon Svjetskog prvenstva mora odmah na operaciju
"Šta je tu je", "Šta je tu je", "Šta je tu je" - Goluža to stalno ponavlja, svaki dan. Kao da mu je svejedno. Ozbiljan izbornik tako neće govoriti. Pa onda - "Dajem sve od sebe, radim najbolje što mogu...", "Dajem sve od sebe, radim najbolje što mogu...", "Dajem sve od sebe, radim najbolje što mogu..." --- ako je to sve što možeš dati, onda jadan hr rukomet. Goluža, nisi dobar treber! Da je Goluža principijelan čovjek, sa imalo dostojanstva i morala - sam bi dao ostavku i otišao. Što je najgore - i on sam zna da je loš, da nije dovoljno dobar za ovaj posao, da ne radi dobro - ali i dalje uporno sjedi na toj stolici - zbog mnogih i raznih razloga, zna se... Teško je samom sebi otvoreno priznati da si loš u svom poslu i da ga loše obavljaš. Daj čovječe, ljudi te više ne mogu gledati, tu tvoju ružnu neurotičnu facu. Postao si izuzetno iritantan, budi barem jednom, na kraju - čovjek - i sam se makni i nestani! Goluža, Gobac i ostali - ODLAZITE!