Rukometaši Hrvatske, prvi put otkako ih vodi Slavko Goluža, gledali su finale Svjetskog prvenstva iz topline svojih domova.
Nakon što su u subotu izgubili utakmicu za šesto mjesto, naši su rukometaši ekspresno otputovali kući. Šesto mjesto, sedam pobjeda i dva poraza. Uspjeh ili neuspjeh? Više vuče na neuspjeh. Goluža treba ostati ili otići? Više vuče na to da treba otići i prepustiti klupu nekome drugome.
Červar uspješniji
No, konačnu riječ dat će Sandi Šola i Zoran Gobac, dva čelna čovjeka Saveza. Pritisak javnosti da se Goluža makne velik je, a velik je sigurno i pritisak sponzora. Ionako ih ima malo, na kapaljku, a vole samo pobjednike ili barem one koji su im blizu. Nikako ne one koji se bore za peto, šesto, sedmo ili osmo mjesto. U redu, svi se više-manje, oni koji su pristalice Golužina rada, skrivaju iza činjenice da smo ostvarili cilj i izborili kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre. Osvajanje medalje očigledno nam više nije cilj. Ili smo svjesni da više nemamo megamomčad kao 2003. i 2004.
Imamo lagani osjećaj da je izbornik prelako shvatio ovaj SP. Mislio je da će pobjede doći same od sebe, kako ćemo ionako igrati u polufinalu, a to znači da je ostao i dalje uspješan. No, sada je već na 50 posto učinka. A bio je na 75 posto. Na šest velikih natjecanja osvojio je tri medalje, na tri nije. Lino Červar, primjerice, na deset je velikih natjecanja osvojio šest medalja, a od ta četiri samo jednom nije igrao u polufinalu (2007.).
Što to sve nije valjalo u Dohi? Ponajprije naša igra. Nestala je ona lepršavost u napadu, nestala je čvrstina u obrani. Mučili smo se s gotovo svim suparnicima, osim s Iranom i BiH. Goluža je stalno forsirao obranu 6-0, ali ta je obrana davno pročitana.
Imao je u pričuvi 5-1, ali ju je malo koristio. No još bi obrana i mogla dobiti prolaznu ocjenu, ali napad nikako. Na postavljene obrane imali smo golemih problema, sve do posljednje dvije utakmice kada se Goluža smilovao i poslao u vatru Ivana Sliškovića. A taj ima top u ruci.
Domagoj Duvnjak, a sigurno će Đakovčanin i sam to priznati, odigrao je svoje najlošije natjecanje u posljednjih pet godina. Nije da nije htio, ali on mora puno, puno bolje! Je li problem bio u očima, ne znamo. Jedan od najlošijih turnira odigrao je i Igor Vori. Dugo nismo vidjeli tako velik broj promašenih zicera našeg kapetana. Kada dva tako klasna igrača podbace, onda je sve ostalo još puno teže.
Igra bez napretka
A kakav smo samo lagani raspored imali. Otvoren put do finala, bez Španjolske, Francuske i Danske. Ali Golužine trupe to nisu znale iskoristiti. I odabir igrača mogao je biti bolji. Mogli su ovdje biti i Vuković i Buntić i Obranović i Vuglač i Sulić. Ali, Goluža ima svoju viziju. Sigurno ima i Gopčev mig koga do zove, a koga ne. E, sad, igra bez igre, bez napretka u odnosu na lani... Jedno natjecanje otišlo je u nepovrat. Dovoljno da Goluža ode? Više nego dovoljno. Možda mu daju još jednu priliku, ali što ako je uprska? Ali, treba li nam još jedan kiks, drugi u nizu na EP-u iduće godine? Čelnici Saveza, dobro razmislite o svom idućem potezu...
>>Vori: Ako me žele, i dalje ću igrati! Goluža: Moramo prespavati
Sam je vec trebao otici. Zar jos nije?????