Gonič robova kontrolirao je igrače, uveo karantenu i, po mnogima, uništio ljepotu nogometa

Svi oni mlađi ljubitelji nogometa i svi oni pravi ljubitelji nogometa ili se ne sjećaju ili ne žele izgovarati ime Helenija Herrere. I vjerojatno s razlogom jer čovjek je to koji nije previše zalazio u ljepotu nogometa, u kreaciju, u igru, ono što je prakticirao bili su obrana i zatvaranje. Svakome tko uživa u ovoj igri - to je bila dosada. No, dosada i monotonija koja je funkcionirala i koja mu je donosila naslove i trofeje za kojima je sam Helenio i žudio.

Njegova priča počinje u Buenos Airesu gdje je rođen 1910. godine. Bio je argentinsko-francuski nogometaš i trener. Iako je rođen u Argentini, njegovi roditelji bili su španjolskog porijekla, a njegov otac je bio poznati španjolski anarhist u egzilu.
Kad su mu bile četiri godine, s roditeljima je emigrirao u Casablancu, gdje je dobio francusko državljanstvo.

Igračku je karijeru proveo na poziciji obrambenog igrača, počeo je u Casablanci 1931. godine i od tada je igrao u nekoliko klubova (Stade Français, FCO Charleville, Excelsior Roubaix, Red Star Paris...). Nogometaš je bio do 1945. godine, umirovio se u Puteauxu gdje je započeo svoju uspješnu trenersku karijeru kao igrač-trener.

No, kao igrač nije stvorio zapaženu karijeru, nije napravio ništa spektakularno, ništa toliko spektakularno kao što je napravio kao trener. Kada je igranje zamijenio zviždaljkom i treniranjem, tek tada je njegovo ime postalo važno javnosti.

Naime, mnogi vjeruju kako je on tvorac sistema igre "catenaccio”, odnosno nogometne strategije u kojoj je prvi cilj – ne primiti pogodak, u kojoj se prvo braniš, a onda što bude, bude. I to mu je išlo sjajno, ali zbog toga Herreru mnogi ne smatraju vrhunskim trenerom, iako je on to zapravo bio.

No, talijanski mediji govore kako takav sustav igre nije njegovo djelo, već da ga je osmislio, 1950-ih Talijan Nereo Rocco koji je trenirao Calcio Padovu. Herrero je samo ovaj sustav popularizirao. Bilo kako bilo, "catenaccio” je sinonim za Helenija Herreru i ta ga je igra popularizirala. 

On je uvijek imao jasan cilj, a  to su bile pobjede i pokali, nije mu bila bitna ljepota, već svrha. Najčešće je igrao u sustavu 5-3-2, s čvrsto zatvorenom obrambenom formacijom i s forsiranjem samo protunapada. Svoju trenersku karijeru proveo je u nekoliko velikih klubova, trenirao je tako, između ostalog,  Atletico Madrid (1949.-1952.), Sevillu (1953. -1956.), Barcelonu (1958. - 1960.), Inter (1960. - 1968., 1973./4.), Romu (1968. - 1970.)...

U Interu je proveo najsjajnije trenutke karijere osvojivši dvije titule prvaka Europskog kupa, a u to vrijeme je vodio i reprezentaciju Španjolske (1959.-1962.) i Italije (1966.-1967.). No, zanimljivo je bilo i kada je prešao u Romu 1968., tada je postao najplaćeniji trener na svijetu s ugovorom od oko 150,000 funti godišnje. Očekivalo se puno od njega, no osvojio je samo jedan talijanski kup s rimskim klubom. Je li zbog frustracije ili čega drugog, nitko ne zna, ali Herrera si je tada jednom izjavom osigurao otkaz:

- Ovaj klub nije osvojio prvenstvo od 1942. godine i tada je to učinio samo zato što je Mussolini bio trener.

Naravno da nije bio direktor kluba, ali talijanski fašistički diktator tijekom Drugog svjetskog rata navodno je želio da glavni grad postane pravo kulturno središte te je pokazivao veliku ljubav prema Romi.

U klubu nisu bili zadovoljni Herrerinim komentarom pa je njegov mandat na klupi Rome ubrzo nakon toga završio.
Trener je to koji nije imao dlake na jeziku, a koliko god da je bio u svom poslu, mnogi svjedoče da je bio loš čovjek.
Zapravo, neke od metoda koje je koristio da gura svoje igrače su pretjerane, primjerice jednom je u igru stavio igrača čiji je otac umro prije utakmice, ali on mu to nije htio reći kako bi ovaj mogao igrati. Rekao mu je tek nakon meča.  Osim toga, trenirao je i jednog igrača Rome, Giuliana Taccola, koji se razbolio prije utakmice. Kada je liječnik ustvrdio da ima neke probleme sa srcem, Herrera to nije rekao Taccoli, već je to zadržao za sebe. U sljedećoj utakmici on je uspio odigrati samo 45 minuta, a nakon što ga je Herrera dva tjedna kasnije natjerao da opet trenira, srušio se u svlačionici i umro.

U jednu je ruku bio pokvaren čovjek, ali bio je strog trener koji je volio pravila. Uveo je strogu disciplinu u klubove u kojima je trenirao. Igračima je branio da piju alkohol ili da puše, kontrolirao je njihove prehrambene navike. Jednom je u Interu kaznio igrača koji je novinarima pred gostovanje u Rimu rekao: "Došli smo igrati u Rimu", jer trebao je reći: "Došli smo pobijediti u Rimu".
Osim toga, poznat je i po tome da je slao zaposlenike kluba da provjeravaju jesu li su igrači na vrijeme u krevetu. Prvi je koristio karantenu pred utakmice, okupljao je igrače u četvrtak pred utakmicu u nedjelju...

Zanimljivo, nikada prije njega tada treneri nisu bili poznati, klubovi su se raspoznavali po slavnim imenima igrača, ali on je to promijenio. Herrera je bio prvi trener koji je bio veća zvijezda od svojih igrača. A navodno je bio i sjajan motivator, govor na poluvremenu, ohrabrivanje, sve je to poteklo od njega. Jedan je od prvih koji je prakticirao takvu motivaciju. Zato je Herrera bio važan faktor u svakoj utakmici.

- On je bio godinama ispred svih. Učio nas je da treniramo svoj mozak, prije nego što treniramo noge. Kad je došao u Italiju, nitko zapravo nije znao imena trenera - on je preokrenuo te stvari - rekao je jednom za Uefinu stranicu bivši Interov veznjak Sandro Mazzola o slavnom treneru  Herreri koji je umro 1997. godine u Veneciji.

Još je nekoliko zanimljivosti oko Helenia Herrere kao na primjer da je bio prvi trener koji je trenirao tri različite reprezentacije: 1946.– 1948. bio je trener Francuske (pod predsjednikom Izborničkog komiteta Gabriela Hanota); 1960. - 1962., uključujući Svjetsko prvenstvo 1962., bio je izbornik Španjolske; a od 1966.-1967. vodio je Italiju.

Zanimljivo je i kako je imao nadimak "gonič robova", ali i "Il Mago" (što znači čarobnjak). Čarobnjakom su ga prozvali talijanski sportski novinari i to zato što je često predvidio rezultate utakmica prije samih utakmica. Osim toga, taj je nadimak dobio više zbog loših, nego dobrih stvari koje je napravio. Naime, većina ljudi bila je vrlo kritična prema Herrerinim metodama i strategiji, ultra defenzivnom stilu igre koji je preferirao, tako da je "čarobnjak" imao implikacije mračne magije koju je Herrera izvodio da bi pobijedio.

Usprkos svemu nitko mu ne može osporiti činjenicu da njegove metode nisu bile uspješne jer ima niz trofeja: La Ligu j osvojio s Atlético Madridom (1950., 1951., s Barcelonom (1959., 1960.), Kup kralja s Barcelonom (19559., 1981.), Serie A s Interom (1963., 1965., 1966.), talijanski kup s Romom (1969.), Europski kup s Interom 1964. i 1965...