Goran Ivanišević (49) dočekao je i to. S odgodom od godine dana, zbog pandemije koronavirusa, primljen je sinoć, na glamuroznoj svečanosti u Newportu, u međunarodnu tenisku Kuću slavnih, koja slavi karijere najvećih tenisača i tenisačica. Zajedno s njim tu čast doživjela je i Španjolka Conchita Martinez i oni predstavljaju “generaciju 2020.” dok su iz ovogodišnje kvote u Kuću slavnih (koja je nastala u zgradi bivše kockarnice) ušli Australac Lleyton Hewitt i tenisačice iz pokreta “Original 9” (koje su se 70-ih godina borile za izjednačavanje nagrada između muškaraca i žena).
Na kraju su uspjele u tome, pa nije zgorega da navedemo i njihova imena: Peaches Bartkowicz, Rosie Casals, Julie Heldman, Billie Jean King, Kristy Pigeon, Nancy Richey, Valerie Ziegenfuss, Judy Tegart Dalton i Kerry Melville Reid.
Tek 258. stanovnik Kuće slavnih
Što se Gorana tiče, njega je u “dom besmrtnika” uveo njegov idol iz djetinjstva John McEnroe, ali u skladu s epidemiološkom situacijom – videolinkom.
– Bila mi je to velika želja, rekao sam to još prošle godine kada su me o tome pitali. McEnroe je bio moj idol, obojica smo ljevaci, jedino što je on malo luđi od mene – u šali je objasnio Goran.
Goran je u Newportu bio u pratnji supruge Nives, u petak su posjetili Muzej Kuće slavnih koji je ispunjen fotografijama, plaketama, suvenirima i drugim eksponatima posvećenim stanarima Kuće slavnih. A njih, za razliku od sličnih kuća u nekim drugim sportovima, i nema puno jer već temeljni uvjet – da se traži pojedinačni naslov na nekom od Grand Slam turnira – otpisuje mnoge. Goran je tako tek 258. njezin stanovnik, a to objašnjava i činjenicu da je prvi Hrvat u njoj, nije dakle bilo mjesta ni za takve legende kao što su Franjo Punčec, Josip Palada, Nikola Pilić ili Željko Franulović.
Goran je u Newportu dao i nekoliko intervjua (za ATP i stranicu Kuće slavnih) u kojima je uglavnom govorio o godini u kojoj je osvojio Wimbledon. Izdvojit ćemo nekoliko zanimljivijih detalja. Pa, evo kako je i kad nastala priča o tri Gorana.
Postala je to nevjerojatna priča
– Imao sam puno uspona i padova, bio u dvojbama kad jednostavno želite odustati pitajući se zašto to radite. Bio sam u vrhu, a onda dotaknuo dno. Nakon što sam izgubio u 2. kolu u Hertogenboschu, odlučio sam nešto promijeniti. Tad je nastala ona priča o tri Gorana: dobrom Goranu, zlom Goranu i Goranu za hitne slučajeve. Ne znam što se dogodilo na tom turniru, to mi je još misterij, ali sam, kako bih se oslobodio pritiska, stvorio još dva Gorana. Ljudi su se počeli smijati, a onda sam rekao: zašto ne? Pomagali su mi tijekom mečeva. Malo sam razgovarao sa sobom, s druga dva Gorana... Na kraju je to postala nevjerojatna priča. Nakon 20 godina i dalje me pitaju koji je Goran ovdje. Samo jedan. Ali su mi valjda trebala tri da osvojim Wimbledon.
- Ovo je ostvarenje snova - kazao je wimbledonski pobjednik Goran Ivanišević o svojem ulasku u Međunarodnu tenisku kuću slavnih.
Osim što je zahvalio svojim teniskim kolegama i navijačima, Ivanišević je spomenuo i svoje roditelje.
"Dvije najvažnije osobe u mojoj karijeri - mama i tata. Dvoje ljudi koji su žrtvovali svoje zdravlje, svoje karijere, svoje vrijeme i davali mi bezuvjetnu ljubav kako bih uspio. Mama i tata, nema tih riječi kojima bih vam mogao zahvaliti, niti mogu učiniti nešto čime bih vam mogao zahvaliti za sve što ste učinili za mene. Kad bih opet morao proći ovo putovanje, opet bih vas izabrao za mamu i tatu i opet bismo pošli zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu - kazao je, te se zahvalio i svojoj supruzi kao i djeci na svemu.
Za kraj je Goran ostavio zahvalu "jednom gradu i jednoj zemlji".
- Mom rodnom gradu Splitu - gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi i čudesnih sportaša. Gradu koji mi je podario najljepše i najsigurnije djetinjstvo, gdje sam mogao postati tenisačem kakav sam danas i kakav sam bio. Sve što sam gradio kroz svoju karijeru donio sam iz tog grada i postao čovjek kakav sam danas. Mojoj zemlji. Znate, mi smo mala zemlja velikog srca. Nikad ne prestajemo vjerovati. Imao sam mnogo uspona i padova, ali nikada nisam prestao vjerovati. Prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe - kazao je i ustvrdio kako je ovo ostvarenje sna.
Bravo Gorane! Tvoj finale ali I put do finala Wimbledona 2001. je nezaboravno, spektakularno i nikad nitko ga neće nadmašiti. Ta strast I emocija, neponovljivo. Hvala ti.